Hrvatski laburisti ponovo pokreću prijedlog ukidanja valutne klauzule u Zakonu o obveznim odnosima, putem propisane procedure za izmjenu zakona. Zamolili su nas da im dostavimo svoje mišljenje o toj temi, pa je naš pravni i ekonomski tim prionuo na posao i poslao svoje mišljenje koje možete ovdje vidjeti. Uz mišljenje, poslali smo im i istraživački rad dr.sc.Petre Rodik koji je već prije pokazan našoj javnosti.
1.
Valutnu klauzulu trebalo bi ukinuti u unutarnjem prometu, a zadržati je isključivo u ugovorima koji se sklapaju u međunarodnom prometu. U skladu s time odredbu u Zakonu o obveznim odnosima valjalo bi izmijeniti na sljedeći način:
Članak 22.
REZERVIRANO
Obrazloženje:
U međunarodnim pravnim poslovima ne može se izbjeći primjena valutne klauzule, jer druge zemlje nemaju kunu kao sredstvo plaćanja. Međutim, ti poslovi obavljaju se u skladu s međunarodnim ugovorima koji vrijede u Republici Hrvatskoj. S druge strane, potpuno je nepotrebno i rizično dopustiti u domaćem pravnom prometu jednoj odnosno objema ugovornim stranama kalkulaciju s nepoznatim kretanjem tečaja strane valute u budućnosti te sa cijenom
zlata. Valutna klauzula služi za zaštitu vrijednosti novca, međutim ako je tečaj valute nepoznat u budućnosti, takva zaštita u stvari predstavlja kocku za jednu ili za obje ugovorne strane. Mogli smo čuti više puta kako predstavnici HNB-a i banaka tvrde kako bi ukidanje valutne klauzule moglo dovesti do poremećaja, jer građani štede u stranim valutama. Ta tvrdnja o mogućnosti poremećaja jednostavno nije istinita. To je najobičnija demagogija. Valutna klauzula znači da se određena obveza nominalno prikazuje u stranoj valuti, a isplaćuje u kunama. Za razliku od toga, devizna štednja je štednja u stranoj valuti. Dakle, onaj tko štedi u francima, raspolaže francima.
A ako želi kune, te franke mora razmijeniti za kune po tečaju na dan isplate. Ako želi franke, dobit će franke bez ikakvih dodatnih naknada. To jednostavno nema nikakve veze s valutnom klauzulom iz ugovora o kreditima.
Člankom 23. ZOO-a propisano je sljedeće:
Članak 23.
Dopuštena je odredba ugovora kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promjene cijena dobara, robe i usluga izraženih indeksom cijena
utvrđenim od ovlaštene osobe.
Ta odredba je poštena i dovoljna za zaštitu vrijednosti novčane obaveze iz ugovora i ona zaštićuje obje ugovorne strane podjednako. Da ugovorna odredba s valutnom klauzulom nije poštena dokazuje i divljanje švicarskog franka u prethodnom razdoblju zbog kojeg su ugovorne strane koje su dobile prije nekoliko godina kredite s valutnom klauzulom švicarski franak doživjele da im je dug nakon nekoliko godina redovnih otplata svojih obaveza narastao umjesto
da se smanji, unatoč gotovo nepromijenjenoj vrijednosti domaće valute prema košarici svjetskih valuta. Takav način ugovaranja je špekulantski i mjesto mu je u kladionicama, a ne u pravnome prometu u Republici Hrvatskoj.
Prema medijskim napisima može se zaključiti da banke zarađuju na tečaju i na različitim naknadama i opomenama cca. 6.000.000.000 kuna godišnje. Vladi RH trebalo bi biti u interesu da novac koji nepošteno odlazi u ruke stranih banaka sa sjedištem u RH, završi u rukama građana RH. Posredno za državu to bi značilo sljedeće:
a) Dio novca kroz potrošnju u obliku PDV-a završio bi u državnom proračunu.
b) Radi veće potrošnje smanjila bi se nezaposlenost uslijed povećane potrebe za radnom
snagom.
c) U skladu s opisanim pod a) i b) pozitivni utjecaj na proračun bi se itekako osjetio.
d) Smanjila bi se rizičnost u vraćanju kredita bankama.
2.
Vlada RH trebala bi posebnim propisom naložiti bankama koje su ugovarale kredite s valutnom klauzulom sljedeće:
a) Sve postojeće kredite s valutnom klauzulom reobračunati na način da se početna glavnica prikaže u kunskom iznosu na dan isplate, bez valutne klauzule.
b) Reobračunati sve isplaćene anuitete/rate svih korisnika kredita s valutnom klauzulom na način da se svi anuiteti obračunavaju na temelju reobračunate kunske glavnice te preplaćeni novac vratiti korisnicima kredita kroz umanjene anuitete/rate u roku od 2 godine po reobračunu. Početna godina za te reobračune trebala bi biti 2004., jer tada su počela plasiranja kredita s valutnom klauzulom švicarski franak, koja je i dovela do glavnine problema s valutnom klauzulom.
c) Opisano pod a) i b) trebalo bi provesti pojedinačnim pozivanjem stranaka počevši od najstarijih kredita prema posljednjim kreditima s valutnom klauzulom.
