MOGUĆA JE PRAVNO NEUTEMELJENA, NEMORALNA I SRAMOTNA ODLUKA PROŠIRENOG VIJEĆA
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Ususret odluci proširenog vijeća objavili smo projekciju ukupnog obeštećenja potrošača u iznosu cca. 700 milijuna eura. Međutim, moguća je odluka proširenog vijeća po kojoj bi banke na kraju isplatile svega 45 milijuna eura tužiteljima.
Odakle takva mogućnost?
Proizlazi to iz zaključka sudskog vijeća u odluci Vrhovnog suda Rev 586/2019, iz kojeg nije potpuno jasno na koje točno zatezne kamate bi potrošač imao pravo nakon konverzije, uslijed čega suci skloni bankama tu odluku tumače različito.
Na Vrhovnom sudu RH, ali i na nekim županijskim sudovima pojedini suci tvrde kako potrošači imaju pravo samo na zatezne kamate koje se odnose na preplaćene CHF iznose u odnosu na simulirani euro kredit, a ne u odnosu na kredit u kojemu se ništetne CHF i kamatne odredbe izuzimaju bez zamjene.
U takvom scenariju potrošači bi u konačnici dobili svega oko 6% od iznosa punog obeštećenja (i to u prosjeku) onoga što im stvarno pripada. To znači da bi neki potrošači dobili možda 10%, a neki svega 3% od svojih punih prava. A banke bi morale platiti tužiteljima ukupno svega oko 45 milijuna eura, što je sitniš u odnosu na razmjere njihove neosnovano stečene dobiti! Takva odluka proširenog vijeća uzrokovala bi protupravnu nepravdu najvećih mogućih razmjera, a to bi značilo da potrošači koji su imali manjak u konverziji ne bi dobili ništa, dok bi svi ostali potrošači s konvertiranim kreditima dobili u prosjeku oko 6% od iznosa punog obeštećenja.
U svemu tomu još uvijek nije jasno kako će se rasporediti sudski troškovi. Prema presudi Suda EU C-224/19 sav trošak morao bi pasti na banke, ali naši sudovi koji dosuđuju samo zatezne kamate u pravilu troškove dijele na način da svaka strana plaća svoj trošak. To bi značilo da potrošači moraju platiti svoje odvjetnike i pitanje je bi li im uopće iznos dosuđenih zateznih kamata pokrio njihov vlastiti trošak.
Svaka odluka osim punog obeštećenja bila bi pravno neutemeljena, nezakonita, protuustavna i nemoralna, ali odluka kojom bi potrošači dobili samo zatezne kamate u bilo kojoj varijanti bila bi maliciozna i maksimalno bi pogodovala bankama, te bi to značilo da se radi o namjeri, a tek MOŽDA o neznanju sudaca, no niti jedno, niti drugo hrvatski suci ne bi si smjeli dopustiti.
Takvom odlukom potrošači s konvertiranim kreditima bili bi nedvojbeno diskriminirani, jer bi u konačnici za ukupnu otplatu kredita platili 30% više novca od potrošača koji nisu konvertirali kredite, a dobili su puna obeštećenja. Takva diskriminacija bila bi protivna Ustavu i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava.
Hrvatski suci ne smiju si dopustiti da odjednom sahrane institut ništetnosti koji uvijek vrijedi ex tunc (od početka) i da umjesto toga utvrde kako aneksima, koji nedvojbeno vrijede od dana konverzije, ništetne ugovorne odredbe nisu izmijenjene od dana potpisivanja aneksa nego ex tunc (od početka).
Time bi se svakomu tko je nepošten te je nezakonito stekao ogroman novac omogućio oprost od strane suda i uživanje u plodovima njegovih nezakonitih radnji. S druge strane, time bi se sve poštene hrvatske građane proglasilo građanima drugoga reda koji su u odnosu na bilo kojeg od suda zaštićenog prevaranta manje vrijedni i nebitni.
U predmetima koji se tiču nezakonitih CHF kredita, pravni standardi već su jasno postavljeni kroz praksu Suda Europske unije i praksu preko 90% domaćih sudova. Niti jedno odstupanje od tih standarda ne može se opravdati “slobodnim sudačkim uvjerenjem”, nego zahtijeva jasno i uvjerljivo obrazloženo pravno uporište. Ako takvo obrazloženje izostane ili je obrazloženje suprotno pravnim postulatima ništetnosti, tada više ne govorimo o neovisnosti sudaca, nego govorimo o odgovornosti tih sudaca za svu štetu uzrokovanu desecima tisuća građana i njihovih obitelji.
Nadamo se da se takav scenarij neće dogoditi.
