Ministar Linić neki je dan u intervjuu dao nekoliko ocjena i komentara za koje smatramo da ih nije uputno ostaviti bez komentara, posebno s obzirom da u ponedjeljak idemo na sastanak u Ministarstvo financija.
Pitanje: Udruga Franak je navela da su to ‘štitnici za koljena ljudima kojima su davno amputirane noge’, jer za drugi kredit plaćate puno novca.
Ministar Linić: Ne razumijem što netko tu hoće. Ja imam auto na leasing u švicarskim francima i dvostruko veću obvezu za kredit. Mogu ga zatvoriti, mogu otkazati auto i raditi što hoću. Ja ga otplaćujem, ne plačem nikome i svjestan sam da sam sam zaključio kredit u švicarskim francima, nitko me na to nije tjerao. Meni je lako, mogu se odreći auta i znam da je nekome teško se odreći stana. Ali odakle nekome pravo da mu drugi porezni obveznici to plaćaju?
ODGOVOR:
Prvo, Udruga Franak oduvijek, pa tako i sada, inzistira na rješenjima koja ne bi išla na teret državnog proračuna. Upravo suprotno, rješavanje problema kredita u CHF značilo bi dobitak za državni proračun jer bi doprinijelo kupovnoj moći građana. Trenutno preko 2 milijarde kuna godišnje odlazi u neoporezovani ekstraprofit banaka. Pad potrošnje izazvan ovime negativno se odražava na proračunu. Rješavanje problema predstavljalo bi dobitak za proračun, a nikako gubitak.
Drugo, nikako nije u redu izjednačavati gubitak auta i stana i time relativizirati problem. Podsjetili bismo ministra Linića na članak 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima u kojemu piše: “Svako ljudsko biće ima pravo na pristojan život, uključujući primjerenu hranu, odjeću, stan, liječničku njegu ili potrebne socijalne usluge. Društvo bi trebalo pomoći onima koji ne rade jer su nezaposleni, bolesni, nesposobni ili prestari za rad. Majke i djeca imaju pravo na posebnu njegu i potporu.”
Treće, kako znamo, Ministarstvo financija nadležno za zadaću financijskog opismenjavanja građana. I to ne u nekon općem smislu već je konkretno, krajem prošle od Vlade dobilo u zadatak pripremiti prijedlog Nacionalnog strateškog okvira financijske pismenosti potrošača. Zbog toga moramo zamoliti ministra Linića da ubuduće u izjavama bude oprezniji i razlikuje pojam „leasing“ od pojma „kredit“, jer ovakvim neopreznim izjavama nepotrebno izaziva zabunu. Sigurno mu je poznato to da ekonomski rječnik često neupućenima zvuči zbunjujuće i mistično, pa ga molimo da u izjavama vodi brigu o tomu da ne unosi dodatnu zbrku, jer će opet ispasti da su si ljudi sami krivi što nešto nisu znali.[1]
Pitanje: Oni traže druge obveze za banke.
Ministar Linić: Da ne smije promijeniti tečaj?
Pitanje: Konkretno, da ne mogu mijenjati maržu.
Ministar Linić: To će se urediti ovim zakonom.
ISPRAVAK:
Netočno. Pojašnjenje se može pročitati ovdje: https://udrugafranak.hr/index.php/dogaanja/item/446-o-prijedlogu-izmjena-zakona-o-potro%C5%A1a%C4%8Dkom-kreditiranju. Kako se sjećamo, čak je i sam gospodin Bohaček komentirajući ljetos predložene izmjene zakona rekao da se zapravo ništa bitno neće promijeniti.
Pitanje: Što je s prethodnim godinama?
Ministar Linić: To je nemoguće promijeniti. Jesmo li svi svjesno potpisivali ugovore? Jesmo. U tržišnoj je ekonomiji ugovor osnova bilo kakve aktivnosti. Mi sad želimo reći da on ne vrijedi? To je vaša obveza. I u tom je naš problem. Imam ugovor, ali neću ti platiti, baš me briga. E pa sad, ako se netko tako ponašao, onda je normalno da netko tko ima kredit u francima to isto želi reći. Tako smo navikli i ne želimo poštivati osnovne elemente koje smo ugradili u sve moguće zakone. To je nemoguće. Ne možemo popraviti nešto što smo u prošlosti učinili. To ćemo morati platiti, jer smo sami pogriješili, kao i troškove brodogradilišta i zdravstva.
POJAŠNJENJE:
Dužnici s kreditima žele otplatiti svoj dug, ali zbog ekstremnog povećanja rata to naprosto ne mogu učiniti. Ovakvim ponašanjem prema klijentima, banke same sebe dovode u situaciju nemogućnosti naplate (prevelika izloženost riziku namire). Da porastu udjela neotplativih kredita posebice doprinose krediti vezani uz CHF stoji i u ljetošnjem izvješću HNB-a:
“U proteklih je godinu dana tako zabilježen snažan rast udjela loših u ukupnim kreditima vezanima uz švicarski franak. … Broj potencijalno ranjivih kućanstava i udio njihova duga tako su se i u 2011. nastavili povećavati, ali malo sporije nego prethodne godine, pa je gotovo 14% svih zaduženih kućanstava bilo ranjivo, dok je njihov dug činio 12% ukupnog duga stanovništva. Najsnažniji doprinos tom porastu ranjivosti kućanstava te posljedično izloženosti banaka kreditnom riziku u 2011. proizašao je iz slabljenja tečaja kune u odnosu na švicarski franak, dok je utjecaj pogoršavanja uvjeta na tržištu rada bio nešto slabiji.” (Financijska stabilnost, srpanj 2012, str. 27; 28-29).
Dakle, prema izvješću samog HNB-a krediti u CHF trenutno jače doprinoste financijskoj ranjivosti kućanstava od porasta nezaposlenosti!
Na kraju, no ne i najmanje važno. Budući da smo nažalost morali ići u podizanje tužbe, jer nadležne institucije do sada nisu poduzele nikakve korake da se stvar riješi drugačije, ugovori koje smo potpisali trenutno su predmetom kolektivnog sudskog spora. Stoga apeliramo da se s pozicije ministra ne daju ocjene zakonitosti ovih ugovora, jer bi se to moglo protumačiti kao politički utjecaj na sudstvo.
[1] Budući da nam je stalo da razjasnimo nastalu terminološku zbrku, potrudili smo se da iskoristimo ovu priliku da razjasnimo neke pojmove. Kod leasinga se „davatelj leasinga obvezuje pribaviti objekt leasinga (pokretna ili nepokretna stvar) od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu“ (Wikipedia). Ukoliko predmet leasinga primatelj ne može ili ne želi više plaćati, on ga naprosto može vratiti.
S druge strane, kod kredita „kako bi se smanjio rizik od nemogućnosti dužnika da uredno izvršava svoje prema vjerovniku, korištenje kredita često je uvjetovano određenim kreditnim osiguranjem, npr. jamstvom, pravom zaloga pokretnine, založnoga prava na nekretnine i sl.“ (Wikipedia). No to što je nekretnina pod založnim pravom (hipotekom), ne znači da se radi o hipotekarnom kreditu. Hipotekarni kredit je „ posebna vrsta dugoročnog kredita što ga banke i druge specijalizirane financijske ustanove odobravaju građanima i poduzećima na osnovi plaća u nekretninama. Vraćanje kredita osigurano je realnim pokrićem dužnika stambenim ili poslovnim prostorom, zemljištem i gospodarskim zgradama, skladištima i sl.“ (Rječnik financijskih pojmova). Slično kao kod leasinga, kod hipotekarnog kredita vlasnik stana može doći u banku i reći „evo, vraćam vam stan, doviđenja“.
Međutim, kod stambenih kredita kakve ima većina korisnika kredita u CHF situacija je sasvim drugačija.
Kada bi se korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i htjeli odreći stana i svih do sada otplaćenih kreditnih rata oni to ne mogu jer im i nakon takve odluke ostaje dug za preostalu razliku između sadašnje vrijednosti kupljene nekretnine i iznosa glavnice duga koja im je sada zbog klizanja tečaja u prosjeku veća za 30%. Dakle, kad bi dužnik sa stambenim kreditom u CHF ušao u poslovnicu s tekstom: evo, vraćam vam stan, dobio bi odgovor poput ovog: „Može, ali kada banka proda Vašu nekretninu na dražbi, Vi ćete nam ostati dužni još 30.000 eura. Možemo Vam za otplatu ove razlike ponuditi da podignete novi, nenamjenski kredit, upravo imamo akciju, kamata je prava sitnica!“.
