„SLUČAJ FRANAK“

Svi znamo da je nedavno (4.7.2013.) donesena nepravomoćna presuda u „slučaju Franak“ protiv osam najvećih hrvatskih banaka koje su plasirale visokorizične kredite s valutnom klauzulom švicarski franak (CHF) i s nezakonito ugovorenim promjenjivima kamatnim stopama. Ovdje donosimo sažeti osvrt na cijeli „slučaj Franak“.

Valutna klauzula

Znate li čemu služi valutna klauzula? Nismo to znali odnosno nismo se pitali sve dok se nije dogodio „slučaj Franak“. Građani su potpisivali ugovore o kreditima ne shvaćajući što uistinu znači klauzula u ugovoru kojom se kunski iznos kredita veže uz valutnu klauzulu. Doduše, jasno je da se time rate kredita vežu na tečaj tamo neke strane valute, ali koje je stvarno značenje i čemu to služi, to je nešto o čemu se uopće nije govorilo niti je bilo jasno zašto se tako ugovaraju  krediti u Republici Hrvatskoj.

Dakle, čemu u stvari služi valutna klauzula? Ona bi trebala služiti za zaštitu vrijednosti plasiranog novca (plasiranih kuna), međutim, kao što će se vidjeti u nastavku, valutna klauzula CHF ponuđena je radi postizanja enormnih bankarskih zarada. Ona je, u stvari, kukavičje jaje u obiteljskim gnijezdima.

Krediti

Tako je preko 100.000 građana Republike Hrvatske ugovorilo s bankama u Republici Hrvatskoj, koje su u stranome vlasništvu, kredite vezane uz valutnu klauzulu švicarski franak (CHF). Velika većina ostalih građana ugovorila je kredite s valutnom klauzulom euro, a jako mali dio kredite bez valutne klauzule. Ponuda pravih kunskih kredita u zemlji u kojoj je kuna jedino sredstvo plaćanja bila je vrlo ograničena i izrazito nepovoljna. Budući da je bilo vrlo uobičajeno ugovoriti kredit s valutnom klauzulom, sve do 2010. i 2011. godine nitko nije govorio o valutnoj klauzuli kao o nečemu lošem, štetnom, nepoštenom, sredstvom za zaradu ekstra profita i slično.

Poremećaji na tečajnim listama (na kladionicama novcem)

Što se dogodilo tih godina? CHF je počeo značajno rasti u odnosu na sve svjetske valute, pa tako posredno i u odnosu na hrvatsku kunu. Zbog toga su svi građani koji su podigli kredite s valutnom klauzulom CHF došli u vrlo nezavidnu situaciju. Situaciju na rubu životne katastrofe. Franak je u svojim najvećim vrijednostima narastao i do 70% u odnosu na početne vrijednosti koje je imao tada kada su građani dizali kredite u kunskim protuvrijednostima. Tako se događalo da su rate koje su na početku kredita iznosile 4.000 kn narasle do 7.000 pa čak i 8.000 kn, dok su glavnice u kunskim iznosima nakon višegodišnje redovne otplate umjesto da se smanje – narasle. Danas, građanin koji je podigao kredit 2007. i redovno otplaćivao svoje rate, ima preostalu glavnicu u kunama veću za 10-15% od početne kunske glavnice. Zašto je došlo do takvih poremećaja? Zato jer veliki igrači tijekom svjetskih kriza svoj kapital stabiliziraju u valutama koje su sigurne, a jedna od takvih je i CHF. Kad se dogodi bijeg velikog kapitala u neku od svjetskih valuta, onda ta valuta pod pritiskom kupoprodajnih transakcija počinje rasti, pa i divljati. Upravo to se dogodilo sa CHF-om. Podivljao je i prouzročio strašne poremećaje na tržištu novca. Nije niti Švicarska presretna zbog toga, pa je Švicarska narodna banka u jednome trenutku odlučila zalediti tečaj franka na graničnoj veličini 1,2 franka za 1 euro. To zaleđivanje nije jednostavno, jer Švicarska narodna banka mora stalno pratiti i regulirati graničnu cijenu franka, a to Švicarsku itekako košta.

Buđenje svijesti

Uslijed enormnog porasta kreditnih rata, ugroženi građani počeli su međusobno komunicirati putem interneta, i jedna grupica očajnih, ali ne i malodušnih, građana ugroženih kreditima odlučila je oformiti udrugu s jednim temeljnim ciljem – proučiti uvjete ugovaranja spornih kredita, pronaći nezakonitosti i tužiti banke koje su dovele građane na rub bankrota odnosno na rub životne egzistencije. I tako je 2011. godine osnovana Udruga Franak – udruga koja nam je svima poznata po tome što je dobila prvostupanjsku nepravomoćnu presudu protiv 8 banaka koje su plasirale kredite s valutnom klauzulom CHF. Tužbu je podnijela udruga Potrošač, međutim glavni inicijator i nositelj cijeloga projekta, ako to možemo tako nazvati, jest Udruga Franak. Danas Udruga Franak ima preko 13.000 članova, što ju čini stvarno respektabilnom civilnom udrugom u Republici Hrvatskoj.

Udruga Franak

Kako funkcionira Udruga Franak?  Prije svega kroz svoje stručne timove i podružnice širom Republike Hrvatske. Udruga ima pravni i ekonomski stručni tim te stručni tim zadužen za medijske istupe (PR tim). Tko su ti ljudi, imenom i prezimenom? Pravni tim čine koordinator pravnog tima, Goran Aleksić, dipl.ing i odvjetnica Nicole Kwiatkowski. Ekonomski tim čine ekonomisti Branka Lukačević-Gregić i Tomislav Prpić, a PR tim vodi dr.sc. Petra Rodik. U cijelome procesu pomogli su im i uvaženi profesori s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, profesor Jakovčević i profesor Lovrinović. U medijskim istupima svoj doprinos dao je i profesor Ljubo Jurčić, objašnjavajući valutnu klauzulu kao glavnu prepreku monetarnom suverenitetu Republike Hrvatske. Osim spomenutih medijski eksponiranih članova, postoje još koordinatori podružnica koji svojim velikim zalaganjem doprinose porastu članstva te pomažu jednom tjedno prijemom članova u uredima podružnica, gdje se razgovara sa članovima o njihovim konkretnim problemima u vezi s kreditima.

Nicole Kwiatkowski

Vjerojatno već svi znaju i tko je Nicole Kwiatkowski, odvjetnica koja zastupa Udrugu Franak odnosno udrugu Potrošač, zajedno sa svojim kolegom odvjetnikom Nikšom Valjalom, u sudskome sporu. Ona je jedna vrlo neuobičajena odvjetnica, koja je krenula u pravnu bitku protiv nepoštenih bankarskih poslova, unatoč tome što ona sama nema kredit s valutnom klauzulom CHF. U svemu tome joj se dogodilo i to da je usred aktivnosti oko tužbe ostala bez najdraže osobe na svijetu, bez svojeg muža, koji je umro nakon teške bolesti. Ta 42-godišnjakinja primjer je izrazito poštenog, moralnog i humanog odvjetnika. Bilo bi dobro da takvih stručnjaka ima više u svim sferama našega života, a posebice u politici.

Tužba

Podizanjem tužbe protiv banaka te medijskim istupima Udruga Franak značajno je podigla svijest građana o načinu poslovanja hrvatskih banaka.

Koja su temeljna saznanja o „bankarenju“, o kojima prije osnivanja Udruge Franak nitko od „običnih“ građana nije niti razmišljao niti je shvaćao o čemu se radi? Otkrivena je jedna očigledna nezakonitost, na koju nitko nije obraćao pažnju. Naime, većina ugovora s promjenjivom kamatnom stopom ugovorena je na nezakonit način. Odredba u ugovoru koja govori o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna je i samim time neprimjenjiva u većini ugovora. Unatoč tome, ona se primjenjuje, zato jer o ništetnosti ugovornih odredaba mora odlučiti sud. Kao što je poznato, Trgovački sud u Zagrebu tako je i odlučio.

U čemu je kvaka? Prema Zakonu o obveznim odnosima objekt ugovorne obveze jest činidba koja mora biti ili određena ili odrediva. Da bi činidba bila odrediva, moraju biti ugovoreni podaci na temelju kojih se činidba provodi ili treba biti ugovoreno da će činidbu odrediti treća osoba (a to nije niti dužnik, niti banka vjerovnik). Promjena kamatne stope jest jedna takva činidba. Kamata je u biti cijena kredita. Budući da je u većini ugovora ugovoreno da promjenjivu kamatu određuje banka na temelju svoje interne odluke (dakle, jedna od ugovornih strana, a ne treća osoba), to je u suprotnosti sa Zakonom o obveznim odnosima te je kao takvo ništetno. Dakle, unatoč tome što je potpisan pristanak na takav posao, ipak se takva ugovorna odredba smatra ništetnom i time nevažećom. To je otprilike isto kao kada bi Mato prodao Ivici automobil u 100 rata po 100 eura, ali bi ugovorom odredio da tih 100 eura u budućnosti može biti i uvećano, ali samo na temelju Matine odluke, bez ikakvih jasnih i egzaktnih faktora koji na to utječu. Sve što se na temelju ugovorne ništetnosti stekne, smatra se stjecanjem bez osnove, pa se tako naplaćena sredstva moraju vratiti onome od koga su naplaćena. U tome smjeru ide i nepravomoćna presuda kojom je određeno da kamata mora biti fiksna i to onakva kakva je bila na početku ugovornog odnosa u svim kreditima s valutnom klauzulom CHF. Isto je primjenjivo i na druge kredite, ali će dužnici, ako budu htjeli ostvariti svoja prava, to morati ostvariti privatnim tužbama.

Osim toga je utvrđeno da potrošači nisu bili upozoreni na rizik koji predstavlja valutna klauzula CHF.

Tužbu je napisala odvjetnica Kwiatkowski, ali u tome su joj pomagali svi aktivni članovi Udruge Franak, koji su svatko iz svojeg djelokruga pomogli da se prikupe svi potrebni relevantni podaci važni za kvalitetan sadržaj tužbe.

Jesu li dužnici možda kockari?

Razne individue koje lobiraju za bankarske interese nastojale su prikazati dužnike u kreditima s valutnom klauzulom CHF kockarima. Prema njihovim tezama CHF dužnici su se kockali zato jer su uzimali jeftine kredite. Očekivali su da će profitirati u budućnosti. Dakle, čovjek koji živi od svoje plaće, koja je ionako nesigurna, prema tezama bankarskih lobista odlučuje se podići kredit koji je u biti vrlo rizičan, ali se nada da će u budućnosti profitirati, jer će taj kredit koji je jeftin sada, takav ostati ili će čak još pojeftiniti. Prema tezama tzv. neovisnih ekonomista takvih kockara bilo je u Hrvatskoj nekih 120.000.

Je li to stvarno tako, ili se ipak radi o okretanju pile naopačke? Nisu li možda ipak kockari bankari profesionalci, dakle oni koji znaju svoj posao i koji ne gube na kocki nego na njoj zarađuju, nisu li ti kockari ipak bankarski stručnjaci? Jer, ako su CHF dužnici kockari, onda su banke kockarnice. Kako to da je HNB dopustio bankama da se umjesto prodajom kredita i drugih proizvoda bave kockanjem? Kako to da je HNB dopustio da se hrvatske građane navuče na rizične poslove?

Činjenica jest da su građani navučeni na jeftine kredite, ali ti krediti nisu bili baš toliko silno jeftiniji od kredita s klauzulom euro kao što se to sada prikazuje. Ti krediti bili su u ukupnim iznosima jeftiniji za 10-15%. Netko tko radi za plaću i ima samo taj izvor prihoda, planirao je svoju budućnost na temelju tih 10-15%. Računao je da će i u budućnosti otplata biti nešto manja od drugih kredita u istim kunskim iznosima. Nitko se nije nadao niti je očekivao enormni porast cijene rata kredita s valutnom klauzulom CHF. Međutim, netko je to ipak znao. To su znale banke, jer CHF je u vrijeme plasiranja kredita bio na povijesnom minimumu. Jesu li građani to isto znali? Niti su znali, niti su morali znati. Građani nisu financijski stručnjaci i građani ne moraju znati kako se novac ponaša na tržištu. Oni to ne moraju i nisu morali istraživati. Ali zato su banke bile obvezne građane na to upozoriti i upoznati ih detaljno sa svim rizicima koji su vezani uz valutnu klauzulu CHF. Banke bi to učinile da su se ponašale savjesno, ali umjesto toga one su se kladile na švicarski franak. Eto, zbog toga je jedini kockar u poslovnom odnosu banka-dužnik, baš odnosna banka, jer ona se kladi na sigurno.

Dužnik se nije niti kladio, niti je mislio da je banka kladionica odnosno kockarnica. Dužnik je samo želio riješiti svoje stambeno pitanje ili neko drugo pitanje koje se plaća odmah, i za koje nema dovoljno gotovine.

Nitko ne spori bankama pravo na zaradu. Međutim, zarada koja se temelji na dovođenju druge ugovorne stranke u prekomjeran rizik, prema Zakonu o zaštiti potrošača nije osnovano stjecanje novca. Naprotiv, takvo poslovno ponašanje jest nedopušteno.

Presuda

Trgovački sud u Zagrebu odnosno sudac Radovan Dobronić, presudio je da su banke krive, da su stvarno ugovorile ništetne ugovorne odredbe u vezi s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom te je naložio sljedeće:

Da se u svim ugovorima s valutnom klauzulom CHF glavnice moraju prikazati u kunskim iznosima prema tečaju franka na početku kredita te da se sve kamate moraju prikazati kao fiksne kamate koje su početno ugovorene.

Presuda je nepravomoćna, i kao takva zasad nema prisilnu snagu prema bankama. Presuda je potanko obrazložena na cca. 180 stranica teksta.

Zašto je nepravomoćno presuđeno da je ništetna valutna klauzula CHF:

1.       Valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula euro. Euro i kuna su u jakoj međusobnoj vezi, jer HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro, koliko je to god moguće, a dosad se to pokazalo vrlo mogućim, dok švicarski franak slobodno fluktuira na međunarodnoj kladionici novcem. Nasreću, posljednjih godinu i pol ipak je Švicarska narodna banka donekle ograničila franak, radi interesa švicarskog gospodarstva. Razni bezobrazno bogati mešetari klade se na određenu valutu, kupuju tu valutu dok je na niskim vrijednostima, pa je prodaju kad je na najvišim vrijednostima, i zarađuju na tome silne milijarde. Tko to plaća – mi koji nemamo novca za klađenje, ali ipak smo oštećeni u tuđoj kladionici u koju nismo uopće niti ušli. To se događa u svim državama ovoga svijeta, osim u onima gdje nema valutne klauzule.

2.       Zato jer je CHF jaka, ali izrazito nestabilna valuta, uslijed činjenice da kapital bježi u tu valutu u kriznim vremenima. MMF je upozoravao 90.-ih godina da će kapital bježati u CHF nakon eurizacije zemalja EU-a.

3.       Zato jer je CHF u trenutku nuđenja kredita s tom valutnom klauzulom bio na povijesno minimalnim iznosima, a to znači da je predstojao neizbježan rast vrijednosti te valute u odnosu na druge valute. To su bankarski stručnjaci itekako dobro znali.

4.       Zato jer nije logično niti ima ikakva ekonomskog opravdanja da se kao valutna klauzula u visoko euriziranoj zemlji nudi bilo koja druga valuta osim eura. To je nešto što je trebao i morao spriječiti HNB, međutim, HNB je zatvorio oči i nije regulirao financijsko tržište. Nije zaštitio monetarni suverenitet zemlje odnosno financijsku sigurnost građana Republike Hrvatske.

Ništa od navedenoga nije bilo objašnjeno dužnicima kod ugovaranja kredita, sve što je bilo jasno bila je samo činjenica da će se primjenjivati ugovoreni tečaj valute na dan plaćanja kreditne rate. To samo po sebi nije sporno, međutim prešućivanje posebnog rizika koji predstavlja ugovaranje valutne klauzule CHF itekako je razlog za presuđivanje u korist dužnika, a protiv banaka. Naime, prema Zakonu o zaštiti potrošača, banke su dužne upozoriti na sve moguće rizike ugovaranja određene valutne klauzule.

Nakon presude

Nakon presude uslijedila je silna medijska hajka „neovisnih“ novinara i „neovisnih“ ekonomista koji su pokušavali presudu prikazati opasnošću za pravnu i ekonomsku sigurnost Republike Hrvatske te su suca Dobronića pokušali prikazati kao čudaka koji je čudan zbog toga što se ne ponaša bahato, zbog toga što parkira svoj automobil na mjesto za to namijenjeno, zbog toga što na pauzama između radnih zadataka ne obilazi kafiće, zbog toga što nije oženjen i živi s majkom, itd. Čovjek je čudan zato jer ne postoje nikakve niti najmanje natruhe bilo kakvog senzacionalističkog događanja vezanog uz njega.

Bankari su čak pokušali uvjeriti vlast kako je presuda opasna po ekonomiju i pravni sustav Republike Hrvatske, pa su neki političari malo i nasjeli na te bankarske provokacije. Udruga Franak je odmah reagirala i istupila medijskim upozorenjem da je takvo ponašanje banaka i vlasti nedopustivo. Čak je i predsjednik Hrvatske udruge sudaca podijelio medijske packe ministru Grčiću i premijeru Milanoviću zbog neprimjerenih izjava nakon presude.

Treba napomenuti da je nedavno austrijski Vrhovni sud presudio da je valutna klauzula CHF ništetna u jednome ugovoru zbog istih razloga zbog kojih je ona ništetna prema presudi suca Dobronića.

Mora li uopće postojati valutna klauzula?

„Neovisni“ ekonomski analitičari tvrde kako je sudac Dobronić ukinuo valutnu klauzulu, da je ukinuo zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli. To je najblaže rečeno LAŽ. Sudac Dobronić nije ukinuo valutnu klauzulu, nego je proglasio valutnu klauzulu CHF ništetnom u svim potrošačkim ugovorima o kreditu zbog već objašnjenih razloga vezanih uz neobavještavanje potrošača o rizicima te klauzule. Međutim, mogli bismo postaviti pitanje koja je uopće svrha postojanja valutne klauzule u zemlji sa stabilnom valutom, a hrvatska kuna vrlo je stabilna valuta.

Prije svega, HNB kao regulator financijskog tržišta, imao je pravo i obvezu zabraniti sve valutne klauzule osim eura. Ako to i nije formalno mogao HNB, trebao je i morao je isti taj HNB potencirati odgovarajuće izmjene Zakona o obveznim odnosima da se tamo unese jedan takva odredba koja bi dopuštala primjenu isključivo valutne klauzule euro. I vlast i HNB su zaspali i potpuno pali na zadatku – nisu radili za svoju zemlju i za građane. Nisu štitili monetarni suverenitet Republike Hrvatske. Nisu štitili financijsku sigurnost građana, koji sve njih plaćaju svojim radom.

Osim što su HNB ili vlast mogli reagirati, postavlja se još jedno bitno pitanje. Zbog čega same banke nisu umjesto valutne klauzule primjenjivale u ugovorima indeksnu klauzulu koje je također dopuštena prema Zakonu o obveznim odnosima, a radi zaštite vrijednosti plasiranog novca. Indeksna klauzula dopušta da se novčani plasman veže uz indeks inflacije. To je realni način zaštite vrijednosti novca, jer potpuno je logično i pošteno da se ili glavnica ili kamata na neki način vežu uz službenu inflaciju zemlje. Međutim, takvo vezivanje novca u Republici Hrvatskoj potpuno je nepoznato. Valutna klauzula je opće prihvaćen način ugovaranja novčanih plasmana.

Možemo zaključiti da valutna klauzula uistinu nikada nije trebala biti ozakonjena i da su se svi novčani plasmani mogli vezati umjesto uz valutnu klauzulu uz službeni indeks inflacije.

Budućnost „slučaja Franak“

Što će se događati u nastavku „slučaja Franak“? Banke su se žalile na prvostupanjsku presudu. Nakon što Visoki trgovački sud (VTS) prouči cijeli spis, žalbe banaka i odgovore koje je na žalbe dao odvjetnički tim tužitelja, donijet će i odluku o pravomoćnosti presude. VTS može presudu potvrditi, može je preinačiti, može je poslati natrag na niži sud, može je i ukinuti. Štogod da se desi, ništa više u Republici Hrvatskoj niti će biti niti nije isto kakvo je i bilo. Svete krave su raskrinkane i neće moći više biti zaštićene kao što su bile dosad. Dolaze bolja vremena za građane, za državu, za gospodarstvo u cjelini. Regulativa u odnosu banke-dužnici popravlja se u smjeru bolje zaštite dužnika. Oštećeni dužnici najvjerojatnije će dobiti svoja obeštećenja. Država će profitirati zbog desetaka tisuća obitelji koje će izaći iz krize. Ako iz krize izlazi obitelj, to je dobro i za državu. Povećava se potrošnja, povećava se punjenje proračuna, povećava se broj radnih mjesta. Ako to bude povećanje od samo 1%, to je veliki doprinos jednoga dijela građana za boljitak svoje zemlje.

Udruga Franak svakako je najzaslužnija za taj boljitak koji dolazi. Ona je učinila svojevrsni kopernikanski obrat u financijskom sektoru. Boljitak građana i države mora se dogoditi. Osim ako se ne dogodi negativni kopernikanski obrat. Nadamo se da neće.

Hoće li banke propasti?

Na kraju, potrebno je napomenuti da banke neće doći ni u kakvu tešku krizu zbog eventualne pravomoćne presude u slučaju Franak. Nikome nije niti čudno niti neobično da najveće banke u zemlji koja grca u dugovima imaju godišnje profite u neto iznosima većim od 3 milijarde kuna unazad 5 godina te da se njihovim menadžerima isplaćuju bonusi u iznosima većim od 200 milijuna kuna godišnje. Zašto ne bi banke nekoliko godina poslovale s minimalnim dobitima, i zašto ne bi banke ukinule bonuse svojim menadžerima sve dok se ne saniraju oštećeni dužnici? Ako se to dogodi, to neće značiti da su banke propale, to će samo značiti da moraju platiti ceh svojeg neodgovornog ponašanja u poslovnim odnosima. Ne bi bilo loše da same krenu u tome smjeru i prestignu Visoki trgovački sud te se pokušaju nagoditi s Potrošačem (Udrugom Franak) prije pravomoćnosti presude. To bi im bila daleko najbolja moguća reklama, koja doduše puno košta, ali prave vrijednosti nikada nisu bile jeftine niti lako dostižne.

Goran Aleksić, koordinator pravnog tima Udruge Franak

 

PODIJELI: Facebook Twitter Pinterest Google Plus StumbleUpon Reddit Email