Naime, kako je objasnila sudska vještakinja Marija Duljković za Poslovni dnevnik, domaće banke u kreditnim ugovorima ne navode referentnu kamatnu stopu koja bi bila općepoznata i na koju bi se dodala kamatna marža, ovisno o rizičnosti samoga klijenta. U kreditnim ugovorima navodi se samo promjenjiva redovna kamatna stopa koja nije vezana za referentnu kamatnu stopu, pa banka može neopravdano promijeniti visinu ugovorene redovne kamatne stope.To, dakle, znači da si hrvatske banke dopuštaju samovoljnu promjenu kamatne stope kredita, jer ne postoji nikakva referenca uz koju bi se vezala ta promjena.

“To je jednostrana odluka u dvostranim ugovorima, što je, smatram, zakonski upitno prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) i Zakona o obveznim odnosima (ZOO)”, kaže Duljković, koja se ovim problemom bavi već godinu dana.
Navedena dva zakona definiraju kako su “promjene pojedinih odredbi međusobnih ugovora – u ovom slučaju promjenjive kamatne stope – bez ugovorene referentne stope, moguće ništavne ako uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno ako su suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama”.

‘Referentna kamatna stopa u Hrvatskoj ne postoji’

Konkretno, kada banka promijeni kamatnu stopu, potrošači bi imali pravo pokrenuti sudski postupak u kojem bi imali mogućnost dokazati da je potez banke ništavan, odnosno pravno nikada nije postojao.

Zoran Bohaček, direktor Hrvatske udruge banaka, za Poslovni dnevnik je, pak, komentirao cijelu priču kazavši kako “referentna kamatna stopa u Hrvatskoj ne postoji i neće postojati sve do ulaska u eurozonu”, te je poručio da se banke pridržavaju postojećih zakona i rade na prilagodbi novih.

Međutim, Duljković smatra da Bohaček nije u potpunosti u pravu.
“To posebice potvrđuje činjenica da je Europska komisija, kontrolirajući državne potpore i subvencije, zahtijevala od Hrvatske da se one mogu odobravati samo uz definirane i poznate referentne i diskontne stope. Stoga se može zaključiti da ulazak u eurozonu nije uvjet za osiguranje pravne sigurnosti u kreditnim odnosima između klijenata i banaka”, smatra Duljković i kaže da problem definiranja referentne kamate stope moraju rješiti HNB i Ministarstvo financija.

Banke referentne stope koriste za kredite poduzećima

U Hrvatskoj neka referentna kamatna stopa koja bi se koristila samo za obračun kamatne stope na kredite građanima službeno nikad nije proglašena, pa banke nju i ne bi mogle uvoditi u ugovore o kreditima. No, službeno proglašenje nije potrebno, što je vidljivo iz toga što na tržištu već postoji nekoliko široko korištenih referentnih stopa.Banke, primjerice, redovito u kredite velikim tvrtkama uvode referencu da se kredit odobrava uz stopu “Euribor plus marža” ili “Libor plus marža”. Ostaje nejasno kako se kod kreditnih ugovora s poduzećima mogu koristiti široko poznate referentne stope, a ne mogu kod kredita građanima.
Osim toga, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja već neko vrijeme službeno objavljuje referentnu kamatnu stopu koju koristi pri provjeri je li neka subvencija legalna ili ne. Ta se stopa veže uz kretanje cijene novca na domaćem i stranom tržištu.

U BiH klijenti dobili odštete, u Srbiji objavljene ‘crne liste’ banaka

Ako je tako, kaže Duljković, banke koje nisu sukladno zakonskim odredbama ugovorile transparentne uvjete pod kojima se mogu mijenjati stope redovne kamate tijekom otplate ne bi smjele mijenjati kamatne stope unatoč činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. HNB mora regulirati ovaj problem, kaže vještakinja.
Duljković također preporuča da se umjesto dugog i skupog parničenja, klijenti banaka obraćate Državnom inspektoratu, Sudu časti pri HGK ili Centru za mirenje pri HUP-u.
Da je problem samovolje banaka u odnosima s potrošačima raširen, pokazuju i primjeri iz regije. U BiH je lani pokrenut niz sudskih procesa jer su banke samovoljno mijenjale kamatne stope, pa je nekoliko banaka kažnjeno, a građani su dobili odštetu. U Srbiji je, pak, tamošnja središnja banka u nekoliko navrata objavila svojevrsnu “crnu listu” banaka koje naknadno mijenjaju uvjete u ugovorima o kreditima građanima.