SVIM ŽUPANIJSKIM SUDOVIMA I SVIM SUCIMA VRHOVNOG SUDA RH

Predstavka na temelju članka 46. Ustava RH:

Otvoreno pismo svim sucima županijskih sudova i sucima Vrhovnog suda RH – neujednačena sudska praksa o sudskim troškovima

Zagreb, 12. kolovoza 2026.

Poštovane sutkinje i suci svih županijskih sudova RH,

poštovane sutkinje i suci Vrhovnog suda RH,

dostavljamo ovu predstavku kako bismo upozorili na ponovo neujednačenu sudsku praksu unatoč tzv. ujednačavanju sudske prakse kroz odluku proširenoga vijeća VSRH-a Rev-457/2025.

Mi nećemo ovom predstavkom detaljno objašnjavati činjenicu da je odluka Rev-457/2025 protivna Zakonu o obveznim odnosima, Ustavu RH i Konvenciji za ljudska prava. O tomu će svoju ocjenu dati Ustavni sud, a nadamo se da će ocjenu dati na onaj način kako su ocjenu o toj presudi dali časni suci VSRH-a Jadranko Jug, Damir Kontrec, Dražen Jakovina i Josip Turkalj.

Ovom predstavkom želimo ukazati na neujednačenu sudsku praksu vezano za sudske troškove, koja se značajno stvara i značajno razlikuje. Time potrošači prolaze kroz drugi krug pakla, nakon što su prvi krug pakla prošli dok su čekali odluku Rev-457/2025.

Općinski sudovi u dosadašnjoj sudskoj praksi u vezi sa sudskim troškovima za konvertirane kredite, u onim slučajevima kada primjenjuju pravorijek iz odluke Rev-457/2025, imaju sljedeću različitu praksu:

1. Većina sudova (gotovo 50%) dosuđuje sudske troškove u cijelosti u korist potrošača, i to ili na temelju odluke Suda EU C-224/19, ili na temelju obvezujućih presuda VSRH i ZPP-a ako se radi o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

2. Manji dio sudova troškove dosuđuje razmjerno u skladu s odgovarajućim odredbama ZPP-a.

3. I konačno, najmanji dio sudova dosuđuje trošak na način da svaka strana snosi svoj dio troška.

Želimo ukazati na činjenice i na istinu, pa stoga moramo ukazati na zakonske odredbe i na relevantne obvezujuće presude koje govore o tomu na koji način se troškovi moraju dosuđivati. Mi, dakle, ne izričemo svoje mišljenje nego se pozivamo na postojeće obvezujuće presude i zakonske odredbe.

Sud EU, presuda C-224/19

Sud EU-a potpuno je nedvojbeno, razumljivo i jasno presudio da potrošač kojem sud utvrdi pravni osnov za obeštećenje ne smije snositi nikakav sudski trošak ukoliko dobije manje obeštećenje nego što ga je zatražio svojim tužbenim zahtjevom. Citiramo pravorijek Suda EU iz presude C-224/19:

„5. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.“

Iz citiranoga pravorijeka potpuno je jasno da bi tužena banka u slučaju kada mora platiti samo zatezne kamate do dana konverzije, ali i zatezne kamate na tako uglavničene ZZK od dana podizanja tužbe, morala platiti sav trošak tužitelju potrošaču.

Vrhovni sud RH, presuda Rev-457/2025

Prošireno vijeće VSRH u odluci Rev-457/2025 nije odlučilo o tomu na koji način se određuju troškovi u konkretnom predmetu, nego je odluku o troškovima ukinuo uz obrazloženje, citiramo:

„31. ….. Stoga u situaciji kada tužitelj kao potrošač u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer sudska praksa o spornom pitanju nije bila ustaljena pred drugostupanjskim sudovima i ovim sudom, nije dužan snositi troškove postupka. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.“

Možemo vidjeti kako u konkretnoj relevantnoj odluci Rev-457/2025 prošireno vijeće nedvojbeno tvrdi kako potrošač nije dužan snositi troškove postupka, a to znači da nije dužan snositi NIKAKVE troškove, niti troškove tuženika, niti svoje vlastite troškove koji su nastali u sudskom postupku, jer u pravorijeku piše nedvojbeno da „nije dužan snositi troškove postupka“, a ne piše nigdje ograničeno da nije dužan snositi troškove tuženika.

Zakon o parničnom postupku

Ako se i ne bi prihvatio obvezujući pravorijek iz presude Suda EU C-224/19 te iz odluke Rev-457/2025, preostaje sucima suditi na temelju Zakona o parničnom postupku.

Ponajprije ukazujemo na to da se dio presuda temelji na eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima, gdje su potrošači zatražili da im se podredno kao zadnji eventualno kumulirani tužbeni zahtjev isplati samo zatezna kamata na preplaćene anuitete do dana konverzije plus zatezna kamata na glavnicu tako utvrđenih zateznih kamata od dana podizanja tužbe. Sudska praksa Vrhovnog suda, a na temelju ZPP-a, u tomu smislu je nedvojbena. U čitavom nizu odluka VSRH-a utvrđeno je da u slučaju prihvaćanja eventualno kumuliranih zahtjeva tuženik plaća sve troškove tužitelju, ali na temelju onih radnji koje su bile potrebne da se usvoji EKZ (npr. presude Rev-172/2008, Rev-1172/2021 i Rev-1471/2024).

I konačno, ako se ne bi prihvatilo to da se primjenjuje odluka C-224/19, niti odluka Rev-457/2025, niti to da se radi o EKZ-u, sucima preostaje suditi na temelju ZPP-a na način da se uzima u obzir uspjeh u sudskom postupku. Opet, i u tomu slučaju, nije moguće da svaka strana snosi svoj dio troška, nego tuženik svakako mora platiti tužitelju barem dio njegovih troškova. Radi se o tomu da je tužitelj u takvom slučaju uspio 100% s utvrđenjem pravnog osnova, a dodatno je uspio u nekom postotku s tužbenim zahtjevom za isplatu, a prema našim izračunima taj uspjeh za isplatu iznosi između 30% i 50% – jer ukupne zatezne kamate do dana konverzije čine oko 30% do 50% od ukupnih iznosa zatraženih preplaćenih anuiteta. U najgorem slučaju po tužitelja to znači da tuženik plaća (100 + 30): 2 – 70:2 = 65 – 35 = 30% troškova tužitelju.

Ukratko, ne postoji mogućnost niti na temelju obvezujućih sudskih presuda, niti na temelju ZPP-a da bi svaka strana snosila svoj trošak. Uvijek, ili sav, ili dio troška tužitelja, mora platiti tuženik!

Ukazujemo i na to da u slučaju kada tužitelj nije postavio konkretni tužbeni zahtjev za zatezne kamate, takva odluka u slučaju kada se primjenjuje pravorijek iz odluke Rev-457/2025 jednostavno mora biti vraćena na ponovno odlučivanje, jer:

– nije utvrđena glavnica zateznih kamata

– nije utvrđen tijek zateznih kamata na glavnicu zateznih kamata od dana tužbe.

Molimo da analizirate našu predstavku i da donesete potrebne zaključke radi ujednačavanja sudske prakse.

Nadamo se i tomu da će Ustavni sud ukinuti potpuno pogrešnu odluku VSRH-a Rev-457/2025, kao što je ukinuo pogrešnu odluku u kolektivnom sudskom postupku, jer je odluka Rev-457/2025 arbitrarna budući da se njome ne prihvaća vještačenje sudskog vještaka te je i diskriminacijska zbog toga jer potrošači koji jesu konvertirali kredite do kraja otplate ukupno otplaćuju za 20% do 30% veći iznos anuiteta bankama nego potrošači s nekonvertiranim kreditima, ako se uzmu u obzir i usporede efekti odgovarajućih presuda.

PODIJELI: