Zagreb, 19. studenoga 2021.

Sud EU donio je 18. studenoga 2021. još jednu izuzetno važnu presudu za potrošače s konvertiranim kreditima. Radi se o još jednom poljskom predmetu pod oznakom C-212/20.

U Poljskoj su banke ugovarale valutnu klauzulu CHF na način da je za realizaciju kredita ugovoren kupovni tečaj banke, dok je za otplatu kredita ugovoren prodajni tečaj banke. Zakonskom intervencijom posljedice takva nepoštenog ugovaranja su ublažene, ali nisu u potpunosti uklonjene te potrošači nisu dovedeni u punu ravnotežu prava i obveza s bankama. Slično je učinjeno i u Hrvatskoj, gdje zakonom potrošači nisu obeštećeni, nego je samo umanjena preostala glavnica na veličinu kao da se radilo o euro kreditu od početka.

U toj presudi Sud EU ponovio je još jednom najvažnije postavke iz svojih prijašnjih presuda:

1. Zakonska intervencija ne smije biti prepreka za punu restituciju potrošača.

2. Nepoštene ugovorne odredbe ne smiju se ublažavati intervencijom nacionalnog suda.

3. Ugovor u kojemu su ugovorene nepoštene odredbe može opstati samo ukoliko izuzimanje nepoštenih odredaba u potpunosti, bez ikakvih intervencija, omogućuje opstanak ugovora.

Izdvajamo najvažnije paragrafe iz te presude:

62 Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništetnima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (presuda od 29. travnja 2021., Bank BPH, C-19/20, EU:C:2021:341, t. 78. i navedena sudska praksa).

63 U tim okolnostima, donošenje od strane zakonodavca odredaba koje ograničavaju korištenje ugovorne odredbe i pridonose osiguravanju odvraćajućeg učinka iz Direktive 93/13 u pogledu ponašanja prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne dovodi u pitanje prava koja ta direktiva priznaje potrošaču (presuda od 29. travnja 2021., Bank BPH, C-19/20, EU:C:2021:341, t. 79.).

68 Ipak, treba naglasiti da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi pravilo nacionalnog prava koje u slučaju kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između poslovnog subjekta i potrošača, tom sudu omogućuje dopunu tog ugovora uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe (presuda od 29. travnja 2021., Bank BPH, C-19/20, EU:C:2021:341, t. 67. i navedena sudska praksa).

69 Stoga, kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredaba u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Naime, takva mogućnost pospješila bi gubitak preventivnog učinka prema poslovnim subjektima do kojeg inače dolazi jednostavnim izuzimanjem nepoštenih odredaba od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste takve odredbe znajući da bi nacionalni sudac, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga (presuda od 29. travnja 2021., Bank BPH, C-19/20, EU:C:2021:341, t. 68. i navedena sudska praksa).

72 Nacionalni sud može nepoštenu ugovornu odredbu zamijeniti dispozitivnom odredbom nacionalnog prava samo ako bi, zbog utvrđivanja ništetnosti nepoštene odredbe, ugovor morao u cijelosti poništiti, čime bi potrošača izložio za njega osobito štetnim posljedicama, tako da bi potrošač na taj način bio kažnjen (vidjeti u tom smislu rješenje od 4. veljače 2021., CDT, C-321/20, neobjavljeno, EU:C:2021:98, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

76 Kao treće, načelo nepostojanja učinka nepoštene odredbe, kako je predviđeno u članku 6. stavku 1. Direktive 93/13, ne može se dovesti u pitanje razmatranjima u vezi s okolnostima u kojima je ugovor o kojem je riječ bio sklopljen i izvršen.

79 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo potpitanje prvog pitanja i drugo pitanje valja odgovoriti da članke 5. i 6. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi to da nacionalni sud, koji je utvrdio nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, u smislu članka 3. stavka 1. te direktive, tumači tu odredbu kako bi ublažio njezinu nedopuštenost, čak i kad bi takvo tumačenje odgovaralo zajedničkoj volji ugovornih stranaka.

Ukratko, ako bismo preveli presudu C-212/20 na hrvatski slučaj franak, to bi značilo sljedeće:

1. Konverzija nije i ne smije biti zapreka za puno obeštećenje potrošača koji su na temelju zakona konvertirali CHF u EURO.

2. Nacionalni sud ne smije mijenjati sadržaj nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, nego ih mora u potpunosti izuzeti iz primjene.

3. Ugovor može opstati samo ukoliko je to moguće nakon izuzimanja nepoštenih odredaba iz primjene te izuzetno u slučaju kada bi utvrđenje ništetnosti ugovora bilo štetno za potrošača.

4. Budući da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa glavni predmet i cijena ugovora, ugovor u kojemu su ništetni glavni predmet i cijena ne može opstati, a to znači da na zahtjev potrošača svaki CHF ugovor mora biti proglašen ništetnim!

Početkom veljače 2022. nezavisna odvjetnica dat će svoje mišljenje o hrvatskom predmetu C-567/20 u kojemu se rješava pitanje prava na obeštećenje nakon konverzije. U međuvremenu očekujemo i da Vrhovni sud vijeća o pitanju ništetnosti ugovora s valutnom klauzulom CHF.

Sve u svemu, očekujemo da se tijekom 2022. razriješe sva preostala neriješena pravna pitanja iz slučaja franak, i da konačno imamo potpuno jasnu sliku kako treba postaviti tužbene zahtjeve, kako za nekonvertirane kredite po pitanju ništetnosti cijelog ugovora, tako i za konvertirane CHF kredite po pitanju prava na obeštećenje nakon konverzije sve do prava na ništetnost originalnog ugovora, a time i same konverzije!

Mi smo jako optimistični!