ŽUPANIJSKI SUD U PULI PRAVILNO DOSUĐUJE TROŠKOVE POSTUPKA ZA KONVERZIJSKE PREDMETE!
Zagreb, 18. rujna 2026.
Objavljena je na portalu sudske prakse presuda Županijskog suda u Puli, Gž-1032/2026 od 23. srpnja 2026., koja je značajna zbog toga jer je to prva pravomoćna presuda na temelju odluke proširenog vijeća VSRH Rev-457/2025 u kojoj su pravilno dosuđeni sudski troškovi na način da ih u cijelosti snosi tužena banka, ali osim toga su pravilno utvrđene i zatezne kamate na utvrđenu glavnicu potraživanja potrošača s konvertiranim kreditom. Tom presudom vijeća suda u sastavu sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, odlučeno je da u skladu s odlukom Rev-457/2025 potrošač ima pravo na 3658 eura glavnice uz dodatne zatezne kamate koje na tu glavnicu teku od dana podizanja tužbe odnosno od 13. lipnja 2019., što je u skladu s člankom 31. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima te je dosuđeno da tužena banka snosi kompletan iznos sudskih troškova.
Žalosno je da sudovi koji imaju najviše presuda na temelju odluke Rev-457/2025, a to su sudovi u Velikoj Gorici i Varaždinu, uopće nisu shvatili odluku u dijelu koji govori o utvrđenju glavnice za isplatu i o utvrđenju diobe sudskih troškova. Ti sudovi imaju već na desetke presuda u kojima apsolutno suprotno odluci Rev-457/2025:
1. Uopće nije utvrđena glavnica za isplatu, nego se dosuđuju zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose od dana naplate tih iznosa do dana konverzije.
2. Uopće nije utvrđen tijek zateznih kamata na glavnicu za isplatu koja pripada potrošaču tužitelju.
3. Utvrđeno je da svaka strana plaća svoj trošak sudskog postupka.
Odluke tih sudova suprotne su i odluci Rev-457/2025, i Zakonu o obveznim odnosima i presudama Suda EU C-224/19 i C-714/22.
Moramo ponoviti argumente zbog kojih su odluke spomenutih sudova pogrešne, za razliku od recentne odluke Županijskog suda u Puli. Ponajprije, prošireno vijeće u svojoj odluci Rev-457/2025 utvrdilo je da se o troškovima postupka mora odlučiti na sljedeći način, citiramo točku 28.:
„28. ….. više ne stoji da tužitelj nije u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom, već naprotiv kako je zbog ukidanja dijela presude drugostupanjskog suda za sada neizvjestan ukupan uspjeh stranaka u sporu valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka koja o tom uspjehu ovisi. Kod toga je potrebno napomenuti da će kod odluke o trošku sudovi cijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP prema kojoj se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. To iz razloga jer je tuženica u ovom postupku osporavala tužitelju bilo kakvo pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.“
te u točkama 30. i 31. piše:
„30. …. u konkretnoj situaciji bi obvezivanjem na plaćanje troškova postupka tužitelju bio nametnut znatan financijski teret koji nije spojiv s pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.
31. …… Stoga u situaciji kada tužitelj kao potrošač u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer sudska praksa o spornom pitanju nije bila ustaljena pred drugostupanjskim sudovima i ovim sudom, nije dužan snositi troškove postupka. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.“
Iz navedenih citata potpuno je očigledno da po ujednačenom shvaćanju iz odluke Rev-457/2025 potrošač nije dužan snositi svoj dio troška, jer nije krivac za sudski postupak te isto tako nije krivac niti za to što nije znao opseg svojih prava. Zbog tih razloga prošireno vijeće VSRH dalo je naputak da se kod utvrđenja diobe sudskih troškova mora uzeti u obzir pravni osnov (s kojim tužitelji uspijevaju 100%) uz uspjeh u isplatnom dijelu presude te je naglasio kako potrošač „nije dužan snositi troškove postupka“.
Osim toga, ukoliko iz presude nije moguće utvrditi kolika je bila glavnica zateznih kamata za isplatu, to je razlog da se presuda ukine i vrati na prvi stupanj na ponovno odlučivanje te se ne može utvrđivati samo puki tijek zateznih kamata uz prepuštanje izračuna tuženiku kod isplate, za što temelj također pronalazimo u odluci Rev-457/2025, u točki 27:
„27. Obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP presuditi kao u izreci, a ujedno riješiti kao pod toč. I. rješenja i ukinuti drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na zatraženu glavnicu iz razloga što po pravnom shvaćanju ovoga suda nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje pobijane presude u navedenom dijelu glede zateznih kamata jer nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali koliki iznos zateznih kamata bi pripadao tužitelju do dana izvršene konverzije, kao niti pripadaju li mu na te iznose zatezne kamate i ako da, od kada, sve u smislu odredbi čl. 31. ZOO kojim je određeno da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to određeno zakonom, a na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO). To sve iz razloga jer su tužitelju dosuđene zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.“
Udruga Franak, naravno, i dalje tvrdi kako je odluka Rev-457/2025 u dijelu koji se odnosi na materijalna prava na isplatu suprotna Zakonu o obveznim odnosima, Ustavu RH i pravu Unije, jer je arbitrarna i diskriminacijska, o čemu će uskoro prema službenim najavama odlučiti i Ustavni sud, koji je obznanio da je ustavna tužba po predmetu Rev-457/2025 u radu. U međuvremenu se događaju novi skandalozni propusti županijskih sudova, kojima se prava potrošača dodatno krše, i kojima se potrošačima nameću nove financijske obveze koje nisu utemeljene, pa stoga moramo upozoravati na takvu pogrešnu sudsku praksu, na koju upozoravamo argumentima, kao i uvijek u našem dosadašnjem aktivističkom radu.
