PRENOSIMO OSVRT KARLOVAČKE ODVJETNICE IRENE BLAUHORN NA KONSTANTNO PRISTRANO ZAGOVARANJE „PRAVA“ BANAKA OD STRANE PROFESORICE GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA ALEKSANDRE MAGANIĆ!
Zagreb, 8.3.23.
Profesorica građanskog procesnog prava Pravnog fakulteta u Zagrebu, Aleksandra Maganić, sakupila je poprilično zavidan broj članaka u kojima konstantno zagovara „pravo“ banaka osuđenih u kolektivnom sudskom postupku kontra prava potrošača.
Profesorica Maganić nije stručnjakinja niti za obvezno niti za potrošačko pravo, pa iako bi trebala biti objektivna i nepristrana u poslu koji obavlja, uporno putem nekih portala i određenih medijskih kuća plasira svoje pristrane i potpuno neutemeljene tvrdnje o „pravu“ banaka da ne vrate novac koji su od potrošača stekle bez osnove. Zadnji članak izašao je neki dan u Večernjem listu, i u njemu ona iznosi čitav niz neistinitih i probankarskih tvrdnji. Karlovačka odvjetnica Irena Blauhorn napisala je svoj osvrt na tvrdnje profesorice Maganić koji iznosimo u nastavku u cijelosti.
OSVRT ODVJETNICE IRENE BLAUHORN
Čudi briga prof. Aleksandre Maganić, iznesena u članku objavljenom u Večernjem listu dana 6.3.2023., za suce Vrhovnog suda i za pritisak kojem su navodno izloženi od strane aktivista Udruge Franak, a vezano za donošenje odluke o pravu na obeštećenje potrošača nakon konverzije. Čudi i njezina briga za pravni sustav koji se, eto, „iscrpljuje samo da bi bila donesena odluka prema kojoj potrošači imaju pravo na obeštećenje“. Niti suci Vrhovnog suda niti pravni sustav ne postoje da bi sami sebi bili svrha, već da bi služili svim građanima, pa tako i potrošačima s konverzijama koji još od 2015. čekaju konačnu odluku o tome imaju li pravo na obeštećenje. Nije jasno kako to prof. Maganić misli da potrošači iscrpljuju pravni sustav. Nije na potrošačima da se suzdržavaju od traženja svojih prava da bi pravni sustav mogao funkcionirati, već je na pravnom sustavu, sucima, a posebno sucima Vrhovnog suda da zakonito i u razumnom roku odluče o pravima potrošača sukladno hrvatskim propisima i svim ostalim pravnim okvirima koje se Republika Hrvatska obvezala primjenjivati ulaskom u EU. Ustavom RH, kao najvišim pravnim aktom, propisano je da svatko ima pravo na to da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama.
Krši li se ta odredba ukoliko se odluka o pravu na obeštećenje potrošača s konverzijama nakon više od 7 godina od konverzije i gotovo 5 godina nakon pravomoćne kolektivne presude te manje od 4 mjeseca prije zastare potraživanja za pojedinačne potrošačke tužbe još uvijek nije donijela?
Jedna od ustavnih zadaća Vrhovnog suda jest, između ostalog, osiguravati jedinstvenu primjenu prava. Takva zadaća u ovim predmetima nije ispunjena već 7 godina. Velika je vjerojatnost da će mnogi građani, potrošači, izgubiti svoja prava zbog nastupa skorašnjeg roka zastare (14. lipnja 2023.), i to oni građani koji još uvijek nisu podnijeli tužbe upravo zbog pravne nesigurnosti.
Napominje se da su dvije od tri revizije o konvertiranim kreditima, zbog kojih je sazvana sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izjavljene još 2019., što znači da su čekale gotovo 4 godine na Vrhovnom sudu bez konačne odluke. Ako suci ne osjećaju pritisak već zbog toga, svakako bi pritisak onda trebalo na neki način pojačati. Svima bi u društvu, vjerujem i profesorici Maganić, trebalo biti u interesu da imamo efikasno pravosuđe koje će u RAZUMNOM roku odlučiti o našim pravima i obavezama.
Ukoliko se taj “razumni rok” prekorači, a posebice ukoliko prijeti zastara za određena prava, tada ne možemo govoriti da će građani o čijim pravima se radi, dobiti ikakvu satisfakciju. Suci moraju biti neovisni i nepristrani, ali u toj ulozi moraju biti odgovorni i svjesni posljedica koje njihovim (ne)postupanjima nastupaju u društvu.
Neobična je i briga za navodni pritisak koji predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić svojim izjavama vrši na suce, dok s druge strane nije smatrala pritiskom na suce kad je nakon oglednog postupka tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa u dnevnim novinama izjavio, nedopustivo prejudicirajući, kako potrošači imaju pravo na obeštećenje samo ako konverzija nije napravljena sukladno zakonu.
Ukoliko profesor eminentnog pravnog fakulteta nastupa u ime takvog fakulteta, dužan je objektivno sagledati sve činjenice i aspekte jedne problematike u društvu te argumentirano iznijeti razloge pro et contra svakog stava. Problematika na koju se prof. Maganić mora osvrnuti u svojim izlaganjima jest smisao konverzije CHF kredita kao sistemske zakonodavne mjere te brojna praksa Suda EU kojem je imperativ zaštita oslabljenog položaja potrošača u odnosu na superiornije ugovaratelje, trgovce, posebice u odnosu na kapital i moć banaka u konkretnom slučaju. Zar nije uloga svih subjekata u demokratskom društvu, posebice udruge koja je i osnovana s ciljem zaštite prava potrošača, i koja u konkretnom slučaju nastupa volonterski, ukazivati na eventualne propuste u društvu, na odluke koje nisu u skladu sa pravnom stečevinom i temeljnim načelima Europske unije?! Posljedica nepoštivanja takve stečevine jest odgovornost države koju u konačnici plaćaju svi porezni obveznici.
Tvrdnja koju je iznijela prof. Maganić u članku, pod uvjetom da je prenesena točno, da je Vrhovni sud u oglednom postupku zauzeo pravno shvaćanje da potrošači nemaju pravo na obeštećenje, najblaže rečeno, jest netočna. Ne postoji u ovom trenutku baš nikakva odluka Vrhovnog suda o pravu na obeštećenje nakon konverzije, i to bi netko tko samog sebe smatra stručnjakom koji se bavi tom problematikom već dulje vrijeme morao znati. Ukoliko prof. Maganić misli da je odlukom u oglednom postupku odlučeno o pravu na obeštećenje, onda je takav stav posebno zabrinjavajući, jer je tom odlukom odlučeno samo i isključivo o valjanosti aneksa kojim je provedena konverzija. Njezino mišljenje po tom pitanju ne dijeli niti Vrhovni sud, no usuđujem se reći da bi se banke složile s profesoricom.
Kontradiktorno je reći da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju uopće pravo na obeštećenje, a ujedno se čuditi što treće mišljenje Vrhovnog suda za koje je glasao dovoljan broj sudaca nije prošlo Službu evidencije, jer čak i treće mišljenje koje je izrazito nepovoljno za potrošače predviđa pravo potrošača barem na dio obeštećenja. Takav stav profesorice Maganić, osim što je kontradiktoran, potpuno je pravno neutemeljen. Za očekivati je da to govore predstavnici banaka i kolege odvjetnici koji ih zastupaju, jer je to njihov interes, ali je to najblaže rečeno neobičan stav za profesoricu Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Čudi i terminologija koju profesorica Maganić koristi u svojim člancima, jer se često uopće ne radi o pravnoj terminologiji koju bi očekivali od profesorice Pravnog fakulteta koja piše znanstveni članak. Nazvati iznose koje su potrošači preplatili i zakonsku zateznu kamatu, na koje potrošači nedvojbeno imaju pravo, „neočekivanom zaradom“ u jednom prijašnjem članku, vrlo je tendenciozno i neobično za jedan pravni članak za koji nije u zaglavlju navedeno da se radi o plaćenom pravnom mišljenju, pa se može zaključiti da ga je profesorica Maganić ipak napisala kao stručni članak. S druge strane, to su isti oni iznosi koje je banka prije toga nezakonito naplatila potrošačima, na kojima je ostvarila dodatni nezakoniti profit, što je sudski utvrđeno čak i po Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali profesorica Maganić to istovremeno ne problematizira. Da nije bilo nezakonitih odredbi, ne bi bilo niti nezakonite naplate anuiteta, a budući da su sve pravosudne instance u Hrvatskoj pravomoćno potvrdile ništetnost tih odredaba, logično pravno pitanje za svakog pravnog stručnjaka bilo bi što se to točno dogodilo s preplaćenim iznosima i zakonskim zateznim kamatama u konverziji.
Profesorica osobno, kao predlagateljica, neuspješno je pokušala na Ustavnom sudu srušiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda da zastara za potraživanje preplaćenih iznosa nije nastupila unutar 5 godina nakon utvrđenja ništetnosti. Ustavni sud niti ne može odlučivati o pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda, jer to nisu pojedinačni akti i nije bilo realno očekivati uspjeh. Ustavni sud tek odlučuje kada se ustavnom tužbom želi ukinuti presudu donesenu na temelju takvog pravnog shvaćanja, a budući je to izričita zakonska norma, neobično je da profesorica to nije znala. Još je neobičniji takav osobni angažman.
U konkretnom članku inzistira na stavu da je oglednim postupkom odlučeno o pravu na obeštećenje u korist banaka. Vrhovni sud nije niti zaključio niti utvrdio da potrošači nakon konverzije ne bi imali pravo na obeštećenje, jer inače ne bi bilo potrebe za odlučivanjem Vrhovnog suda na sjednici Građanskog odjela o pravu potrošača s konverzijama na puno obeštećenje.
Dapače, već trima revizijskim odlukama Vrhovni sud RH dao je za pravo potrošačima s konverzijama i potvrdio pravni interes utvrđivati ništetnost iz temeljnih ugovora, kako bi potrošači ostvarili obeštećenje.
U svojim stavovima profesorica Maganić ostala je prilično usamljena. Društvo joj prave još samo predstavnici banaka i malobrojni kolege profesori (Jakšić, Petrović, Dika). Budući da dosad nije objavila niti jedan argument u korist potrošača, već samo i isključivo protiv njih, moglo bi se zaključiti da je profesorica Maganić ustala u obranu onih kojima je umjesto zakona i Ustava preostao samo utjecaj i novac, jer na pravnom terenu bitke gube već dugi niz godina.
