KAKO JE NAŠ PROSVJED DOŽIVJELA DJEVOJKA IRIS ANTUNOVIĆ, KOJA JE BILA DJEVOJČICA ONDA KADA JE NJEZINA OBITELJ PODIGLA KREDIT U ŠVICARCIMA…

Jedan od najljepših, emocionalno kristalnih tekstova o našem prosvjedu napisala je kći Alana Antunovića, jednog od građana čija je obitelj opljačkana kreditom u švicarcima, uz čije dopuštenje prenosimo misli njegove kćeri Iris Antunović:
“Nalazim se u rulji ljudi posve stranih, a opet svi su povezani jer svi oni jako dobro znaju što je to nepravda. Svima njima nije ostao samo gorki trag u ustima, jer gorčina vrlo brzo iščezne, možda bi bilo bolje upotrijebiti onaj pjesnički izraz ostao im je ožiljak na duši jer ožiljcima treba više vremena da zacijele, a i vrijeme liječi rane, kažu ljudi u narodu.
Ja se onda pitam zašto ovim svim ljudima oko mene već skoro dva desetljeća rane još uvijek krvare. Stojim tu, i osjećam težinu svake riječi koju izgovaraju govornici na pozornici, svaka riječ sve teža i teža, svaka riječ sve više mi slama srce i tonem u dubinu svojih misli pa se pitam kako se zemlja tu ispod nas nije rasporila od boli koju je svaka osoba proživjela.
Matematiku sam oduvijek jako voljela i bila mi je zabavna i opuštajuća, ali danas mi je svaki broj zvučao toliko strašan da sam samo stajala u šoku. Iskreno nisam više znala ni kako bih se trebala ponašati, jer navikla sam da se ljudima plješće kada naprave nešto dobro i to je način da ih pohvališ za dobro odrađen posao. Stajala sam tamo izgubljena i zbunjena, jer želim pljeskati i čestitati svim hrabrim ljudima koji su se odlučili izložiti i boriti za pravdu, ali kada su nabrajali sve one ljude koji spadaju u vrhovni sud i ljude kojima se ne zahvaljuju, na to mi se baš i nije pljeskalo htjela sam urlikati onaj često korišteni
,,BUUUU!!!“,
ali samo sam stajala na mjestu ukipljena s ogromnom knedlom u grlu i kao da mi je netko oduzeo dar govora.
Samo sam stajala, a suze su mi klizile jedna za drugom niz obraze, jer vidjeti i čuti svu bol koja je nanesena tim ljudima oko mene nešto je što ne želim nikome u životu. Samo sam stajala, dok su pitanja u mojoj glavi divljala. I ja sam samo stajala, i sve, i ništa mi nije bilo jasno.
Zašto se ljudi čiji je posao da pomažu ljudima ne pozabave ovime. Vrhovni sud – vrlo zanimljiv naziv, zar to nije nešto što je vrhovno trebalo biti bolje i iznad svih, i zar ne bi sudci trebali raditi u korist svojih građana i suditi ono što je pravedno? I imaju li ti vrhovni sudci nešto u svojoj osobnoj koristi od toga da ne pomognu svojim građanima? Dobivaju li možda prijetnje smrću pa zato ne postupaju po moralnim načelima?
Možda jesam premlada da bih razumjela neke stvari i nisam nikada bila na sudu, ali zar ne bi oni trebali isto polagati nekakvu zakletvu da će djelovati pravedno?
I tako, samo sam stajala umivajući svoje lice u suzama, plakala sam skoro cijelo vrijeme i to više nego kada sam prvi put gledala Titanik kada sam proplakala zadnjih 45 minuta ( jer su mi spoilali film i rekli da Jack umre, pa su tekli slapovi svaki put kada se brod imalo trznuo). Samo sam stajala tamo i divila se ljudskoj snazi svih ljudi oko mene koji su došli pribrani i nacrtali osmijehe na licima, oni su uistinu zaslužili aplauz i najveće ovacije.
Nakon svih uistinu strahovitih priča oni nisu klonuli duhom, još uvijek u njima gori plamen nade u bolje sutra i željno iščekuju kada će konačno ova tortura završiti i kada će zasluženo dobiti svoju pravdu. Nakon svega, svi oni tu još uvijek stoje sa transparentima, zviždaljkama, majicama i zastavama i bore se za ono što zaslužuju bez obzira na to što im Sunce prži nos i obraze ili što im kiša moči kosu i odjeću, bez obzira što će ljudi o njima govoriti ili komentirati sutra, oni su tu.
Puštaju se pjesme, pjesme koje kritiziraju stanje stvari i djeluju pomalo ironično s obzirom na trenutnu situaciju, ali melodija durskih tonova ipak daje tračak nade u bolju budućnost bez briga skoro kao Hakuna matata, ali nisu išli baš toliko drastično. Oni su tu jer žele da ih se čuje i da se vidi što su im napravili. Oni su tu iako znaju da im sav novac ovog svijeta neće vratit neprospavane noći, stres, strah, ljutnju i borbu za egzistenciju. Ali, oni su tu i nema ih malo, a ipak su mirni i ne čine nered po gradu, ne uništavaju i ne kažnjavaju ljude koji su im nanijeli ogromnu štetu, i to ne samo materijalnu.
Oni su tu i borit će se dok god dišu.
Oni su tu i dišu.”
PODIJELI: Facebook Twitter Pinterest Google Plus StumbleUpon Reddit Email