Zagreb, 18.12.22. Sjetimo se intervjua 15. ožujka 2020. u Jutarnjem listu nakon oglednog postupka o konverzijama, u njemu je tadašnji predsjednik VSRH na pitanje čemu se nakon odluke Vrhovnog suda u oglednom predmetu mogu nadati građani koji su podizali kredite u švicarcima i pristali na konverziju, odgovorio:

„Odgovor će ovisiti od slučaja do slučaja. Vrhovni sud je u oglednom postupku učinio jedino što je prema Zakonu o parničnom postupku mogao – odgovorio na postavljeno pitanje suda u Pazinu je li ugovor o konverziji ništetan. Odgovor je da ugovori kojima su krediti obračunati na temelju švicarskog franka konvertirani tako da se preračunavaju u euro nisu ništetni. To znači da nema nikakvih posljedica koje bi bile vezane za ništetnost, a to je vraćanje svega onog što je primljeno, nego se može raspravljati o tome jesu li banke postupile po zakonu. Suština ugovora o konverziji i odluke Vrhovnog suda koja ima svega sedam stranica jest da je banka bila dužna zaključiti ugovor s dužnikom ako joj se on obratio. Ne može se govoriti o ništetnosti i primjeni općih načela obveznog prava kada je zakonom propisana obaveza jedne ugovorne strane da postupi kako je zakonom propisano.“

On je otvoreno rekao da Zakon o obveznim odnosima ne vrijedi, i da mi više nemamo nikakva prava. Već tada smo reagirali, jer je predsjednik VSRH prejudicirao odgovor na pitanje naših prava na puno obeštećenje te smo prijavili Republiku Hrvatsku Europskoj komisiji kako bi ona pokrenula postupak na Sudu EU zbog kršenja prava EU, ali smo kasnije prijavu povukli, jer bi to oduljilo postupak C-567/20 na Sudu EU, koji je nažalost na kraju završio bez odluke, novim prebacivanjem loptice na naš Vrhovni sud.

I bivšem zastupniku Aleksiću, za vrijeme dok je bio zastupnikom, sudac Sessa znao je reći kako je svaki kredit zasebna cjelina, i da se svaki ugovor mora zasebno promatrati. A to je notorna neistina. Svaki je CHF ugovor, ako je otplata bila redovna, notorno jednak i nema nikakvih razlika u načinu postavljanja tužbenih zahtjeva te u načinu vještačenja po tim ugovorima. Retorika suca Đure Sesse u stvari je retorika Hrvatske udruge banaka. Očigledan je utjecaj Hrvatske udruge banaka na njega, i mi se ne možemo oteti dojmu da je on oko sebe okupio istomišljenike koji rade na tome da svih 55.000 potrošača s konverzijama jednostavno pobacaju u jame, i da lopovima omoguće zadržavanje njihova novca.

Ne možemo ništa drugo nego nadati se da ipak postoji većina sudaca Vrhovnog suda, koliko god ona tanka bila, koja neće srušiti temelje obveznog prava, koja neće na hrvatski način srušiti pravo EU-a koje se najviše zrcali u presudama Suda EU C-118/17, C-260/18 i C-452/18 te će konačno zaključiti:

– nakon konverzije sud mora provjeriti je li potrošač njome dobio punu restituciju, i jesu li banke konverzijom vratile sve koristi koje su stekle korištenjem ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora

– ako se provjerom utvrdi da potrošač nije dobio sve što je banka stekla korištenjem ništetnih ugovornih odredaba, onda banka nepripadajuću korist mora vratiti te mora na sve to platiti još i zatezne kamate

– odricanje od prava mora biti informirano, a potrošači se konverzijom svojih prava nisu odrekli, niti je to zakonom bilo dopušteno

– valjanost konverzije nema veze s pravima potrošača na obeštećenje, ako konverzijom do toga obeštećenja nije došlo.

Vjerujemo da svjetlost na kraju uvijek pobijedi tamu, čak se nadamo da bi i sudac Sessa i njegovi istomišljenici mogli konačno shvatiti što je to hrvatsko pravo, što je to pravo EU-a, i da pravo Hrvatske udruge banaka koje oni zagovaraju nije nigdje zapisano, osim u medijskim zapisima profesora Jakšića, Petrovića i profesorice Maganić.

Dragi suci Vrhovnog suda, povijest vas pamti kao spore i pravične, nemojte da vas zapamti kao spore i nepravedne suce koji sude suprotno pravu, u korist lopova.