Zagreb, 11. studenoga 2024.

Donesene su prve dvije pravomoćne presude za konvertirane kredite u potpunosti utemeljene na recentnoj odluci Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022 , i koje u svojim obrazloženjima niti malo ne odstupaju od te odluke.

Pritom je značajno da se radi o dvama županijskim sudovima koji su dosad smatrali da potrošači s konvertiranim kreditima nemaju pravo na obeštećenje!

Županijski sudovi u Splitu i Dubrovniku odlučili su suditi u korist potrošača s konvertiranim kreditima, i to očigledno potaknuti odlukom Vrhovnog suda Rev 1096/2022!

Presudom Gž-2654/2024 od 24. listopada 2024. Županijski sud u Splitu, te presudom Gž-268/2022 od 16. listopada 2024. Županijski sud u Dubrovniku presudili su da potrošači koji su konvertirali kredite imaju pravo na puno obeštećenje, s tim da se prije isplate tuženiku mora priznati preplata koja je utvrđena u konverziji.

Tužitelje su zastupali stubička odvjetnica Vinka Brundula Tadić (Split) i hvarski odvjetnik Mirko Butorović (Dubrovnik).

Splitska presuda je izvršna, i po njoj će Zagrebačka banka morati isplatiti tužitelju oko 10.000 eura zajedno sa zateznim kamatama, dok je dubrovačka presuda  ukidna, gdje je predmet vraćen na prvi stupanj u Starom Gradu, da bi se preplata utvrđena u konverziji najprije odbila od zateznih kamata dospjelih na dan konverzije, slično kao što je to utvrđeno u poznatom recentnom revizijskom predmetu Rev 1096/2022.

Mi ponovo naglašavamo potrebu da se pritom moraju primijeniti odredbe članka 172. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima se dugovanja vraćaju tako da se najprije plaćaju zatezne kamate, pa onda u skladu s tim preplata iz konverzije čini tek dio zateznih kamata koji tužiteljica neće dobiti jer ih je već dobila kod prijevremene otplate kredita.

Temeljna razlika između tih dvaju predmeta jest ta da po splitskom predmetu nije bilo preplate u konverziji, pa onda nema potrebe ponavljati vještačenje, dok je po dubrovačkom predmetu utvrđena preplata iz konverzije, koja nije bila obuhvaćena vještačenjem.

Splitsko sudsko vijeće sastavljeno od sudaca Mihe Mratovića kao predsjednika vijeća, mr. sc. Dražana Penjaka kao suca izvjestitelja i Nediljke Radić kao člana vijeća, ukratko je utvrdilo kako sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita tužitelj (potrošač) nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik (potrošač) kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kredita. Visinu tako preplaćenog iznosa sud prvog stupnja utvrdio je po vještaku financijske struke, čiji nalaz i mišljenje nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužene.

Obrazloženja ŽS u Dubrovniku u vijeću sastavljenom od sudaca, Marije Vetme, kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac, kao članice vijeća identična su obrazloženjima Vrhovnog suda RH po reviziji Rev 1096/2022, i ona ukratko glase:

– prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne te unatoč ukidnoj presudi nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, osobito oni koji se tiču tužiteljičinog prava na restituciju.

– tužiteljica sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita nije izgubila pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora, ali to potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije.

– pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne, a to znači da zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti potrošači nisu mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

– tužiteljica i dalje ima pravo na restituciju, koje nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru kojim nije ugovoren prestanak prava na restituciju

– tužiteljičino pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo, a moglo je prestati samo ako bi odricanje bilo informirano u skladu s presudom Suda EU C-452/18.

– konačno, i Europski sud za ljudska prava u predmetu Žulić protiv Republike Hrvatske također smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu za obeštećenje.

PODIJELI: