TENDENCIOZNO MEDIJSKO PREJUDICIRANJE ODLUKE VRHOVNOG SUDA U PREDMETIMA S KONVETIRANIM CHF KREDITIMA!
Zagreb, 17. ožujka 2026.
Uoči odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravima potrošača s konvertiranim kreditima u švicarskim francima, u javnom prostoru pojavljuju se tekstovi koji otvoreno sugeriraju poželjan ishod postupka za banke nazivajući ga “kompromisnim rješenjem”, prema kojem bi potrošači imali pravo jedino na zatezne kamate, ali ne i na puni povrat nezakonito naplaćenih preplaćenih iznosa anuiteta, uslijed primjene ništetnih ugovornih odredaba. Takvo medijsko forsiranje dugo očekivane sudske odluke nije samo neprofesionalno, već otvara i ozbiljno pitanje utjecaja na sud i suce koji tek trebaju donijeti odluku. Posebno zabrinjava činjenica da se u takvim tekstovima zanemaruje većinska sudska praksa u Republici Hrvatskoj i EU.
Prema podacima koje godinama sustavno prikuplja Udruga Franak, oko 90 posto presuda općinskih sudova donosi odluke u korist potrošača, dajući im pravo na povrat preplaćenih iznosa u cijelosti, zajedno sa zateznim kamatama, a takve presude potvrđuje i velika većina županijskih sudova. Dakle, sudska praksa u Republici Hrvatskoj potvrđuje ono što proizlazi iz europskog prava, a to je da nacionalni sud mora provjeriti jesu li konverzijom banke vratile sve neosnovano stečene koristi, što se utvrđuje isključivo sudskim vještačenjem. Sud EU nedvojbeno smatra da je potrebno potpuno obeštetiti potrošače i ne spominje nikakvu djelomičnu kompenzaciju niti takozvani “kompromis”. Takvo rješenje, koje bi omogućilo bankama da zadrže dio koristi ostvarene primjenom ništetnih ugovornih odredbi, potpuno je arbitrarno i nedopustivo te bi bilo u suprotnosti s ciljevima prava Europske unije i sudskom praksom Suda EU.
Potencijalno suđenje najvišeg sudskog tijela u državi s ciljem postizanja „kompromisa“, u situaciji kada je nedvojbeno u tisućama vještačenja dokazano da su potrošači oštećeni, bilo bi krajnje degutantno i značilo bi smrt neovisnog pravosuđa, pritisnutog i motiviranog težnjama bankarskog sustava koji je u 2025. godini ostvario dobit od čak 1,4 milijarde eura, dok je zadnjih 10 godina ukupna neto dobit iznosila 8 milijardi eura.
Posebno je pravno neutemeljen argument da je konverzija kredita iz 2015. navodno „poravnala“ odnos između potrošača i banaka. Konverzija je bila zakonodavna mjera za ublažavanje posljedica valutnog rizika, ali nije mogla retroaktivno legalizirati ništetne ugovorne odredbe niti oduzeti potrošačima pravo na sudsku zaštitu, osobito u trenutku kad ništetnost valutne klauzule nije bila pravomoćno riješena. Takvo tumačenje bilo bi u izravnoj suprotnosti s pravom na sudsku zaštitu koje jamči Ustav Republike Hrvatske, kao i s temeljnim načelom učinkovite zaštite potrošača u pravu Europske unije, a svakako bi bilo nesukladno tisućama vještačenja kojima se nedvojbeno dokazuje da potrošači nisu u potpunosti obeštećeni.
Budući da se ponekad zaboravlja, nužno je podsjetiti i na načelo vladavine prava, a to je da suci odlučuju neovisno i nepristrano, isključivo na temelju zakona, Ustava i na temelju prakse Suda EU, a ne pod utjecajem medijskih (vjerojatno plaćenih) narativa u službi bankarskih interesa ili političkih očekivanja. Neovisnost sudbene vlasti nije privilegij sudaca, nego je to temeljno jamstvo građanima da će njihova prava biti zaštićena. U predmetima konvertiranih kredita u švicarskim francima ne odlučuje se samo o obeštećenju potrošača, nego se odlučuje i o tome hoće li pravni sustav potvrditi da nepoštene poslovne prakse banaka nisu dopuštene.
Posebno je važno podsjetiti da u pravnom poretku Europske unije postoji jasno utvrđena obveza odgovornosti države za štetu nastalu povredom prava Unije te da država članica može odgovarati za štetu čak i kada povredu prava Europske unije napravi Vrhovni sud.
Drugim riječima, sudske odluke koje odstupaju od obvezujuće sudske prakse Suda Europske unije ne predstavljaju samo pitanje pravnog tumačenja, nego mogu otvoriti i pitanje odgovornosti države za povredu prava Europske unije.
Svi oni suci koji bi svojim kompromisnim arbitrarnim odlukama, s ciljem pomaganja bankama, doprinijeli takvoj šteti za državu mogu se smatrati izdajicama državnih interesa, i o tome ćemo svakako ubuduće pisati te bez ustručavanja prozvati poimence svakog takvog suca, kao što smo prozvali i Vladu RH zbog evidentnog lažnog svjedočenja na Sudu EU, po predmetu C-567/20, gdje je Vlada lažno iskazala kako su se potrošači prešutno konverzijom odrekli svojih prava. To je, naravno, bila notorna laž.
Suci Vrhovnog suda nisu i ne smiju biti nedodirljivi. Svojim postupcima su proteklo desetljeće i po, koliko traje slučaj Franak, pojedini suci pokazali krajnje nerazumijevanje potrošačkih prava i stali su na stranu bankarskog nemoralnog ponašanja, iako je presuda pokojnog suca Dobronića dobila potvrdu kroz sve pravosudne instance, sve do Europskog suda za ljudska prava.
U kontekstu sporova o kreditima u švicarskim francima, gdje je sudska praksa Suda Europske unije u području zaštite potrošača već godinama jasno razvijena, svako odstupanje od tih standarda neizbježno bi pokrenulo nova pravna pitanja na europskoj razini, uključujući postupke za zaštitu prava potrošača i zahtjeve za naknadu štete, gdje bi zasigurno Europski sud za ljudska prava, ali i Europska komisija imali posla s nezakonitim postupanjima hrvatskih institucija.
Odluka u tim predmetima stoga nadilazi pojedinačne sporove između potrošača i banaka. Ona predstavlja i test dosljedne primjene prava Europske unije u pravnom sustavu Republike Hrvatske.
Građani Republike Hrvatske koji su godinama vodili sudske postupke, oslanjajući se na pravo i sudsku zaštitu, imaju legitimna očekivanja da će sudovi primijeniti pravo u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i pravom Europske unije.
U tako zadanim okvirima, u pravnoj državi ne može postojati suđenje radi postizanja „kompromisa“ s dvojbenim motivima, koji će u konačnici pokazati koja imena će osvanuti na strani pravde i prava, a koja će baciti ljagu na sebe i javno se obznaniti kao izdajice pravne države kojoj su prisegli obećanjem da će suditi pravedno, po najboljem znanju i savjesti, te časno i savjesno obnašati sudačku dužnost.
Zar nije već previše i to što je Vrhovni sud RH odlučio da kamata i valuta nisu bitni sastojci ugovora, nego su to tek dijelovi bitnih sastojaka, unatoč prijašnjim odlukama nevezanim za slučaj franak u kojima je VSRH nedvojbeno utvrdio da kamata jest bitni sastojak, da je ona cijena kredita, i unatoč odlukama Suda EU koji je nedvojbeno utvrdio da valuta kredita jest bitni sastojak svakog ugovora o kreditu, i to ne bilo koji bitni sastojak, nego upravo glavni predmet.
U tom kontekstu, mi ne odustajemo niti od tvrdnje da su ugovori s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom ništetni u cijelosti, ali put za sudsko utvrđenje sada ovisi o pojedinačnim postupcima u kojima će Ustavni sud morati dati konačno mišljenje. Zasad, očekujemo najmanje to da se primijeni pravo Unije kod odluke proširenog vijeća VSRH o konvertiranim CHF kreditima. Odluka suca suprotna matematičkim izračunima sudskih vještaka bit će u svakom slučaju arbitrarna i zbog toga oboriva i na Ustavnom sudu, i na Europskom sudu za ljudska prava.
Udruga Franak
