SUD EU PREBACIO JE ODLUČIVANJE O OBEŠTEĆENJU IZ KONVERTIRANIH KREDITA NA VRHOVNI SUD RH!
VLADA RH SRAMOTNIM I NEČASNIM LAŽNIM OČITOVANJEM U PREDMETU C-567/20 POMOGLA JE BANKAMA DA PRIVREMENO IZBJEGNU OBEŠTEĆENJE POTROŠAČA S KONVERTIRANIM KREDITIMA!
Zagreb, 6. svibnja 2022.
Udruga Franak održala je 6. svibnja 2022. konferenciju za novinare u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, na kojoj su akteri sudskog postupka na Sudu EU C-567/20, odvjetnik Srđan Kalebota i tužiteljica Ana Herman te aktivisti Udruge Franak Jasna Čekada, Vlado Iljkić, Elvis Sudar i Goran Aleksić govorili o posljedicama i okolnostima sudske presude u tome postupku.
Presuda C-567/20 nije donijela ništa novo vezano za pitanje obeštećenja potrošača s konvertiranim kreditima. De facto je sve vraćeno u 2020. godinu kada je zahtjev za odgovor na prethodna pitanja poslan na Sud EU. Ukratko, Sud EU zaključio je sljedeće:
– Sud EU nadležan je odgovoriti na pitanja samo u dijelu u kojemu se ona odnose na ugovorne odredbe koje su u originalni ugovor naknadno unesene putem aneksa u skladu sa Zakonom o konverziji
– o pitanju ravnoteže prava i obveza te pitanju restitucije na temelju izuzeća ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope moraju odlučiti nacionalni sudovi
– na sofisticirani način Sud EU je proglasio svoju nenadležnost za konkretna pitanja, a da je pritom ipak djelomično odgovorio na jedno od pitanja te je time potpuno prebacio odluku o pitanju pune restitucije potrošača s konverzijama na Vrhovni sud RH.
Takvim postupanjem Suda EU Udruga Franak nije zadovoljna, ali istodobno neće odustati od afirmacije prava potrošača na punu restituciju. Pravo na restituciju može se dokazati isključivo vještačenjem i matematičkim izračunima, pa je tako na konferenciji prikazan upravo primjer tužiteljice Ane Herman iz postupka C-567/20, gdje se na temelju izračuna, kakvi se inače rade na sudovima kod izrade tužbenih zahtjeva, utvrđeno sljedeće:
– Ana je podigla kredit u švicarcima koji je u kunama iznosio 1.358.000 kuna
– na dan konverzije, nakon punih 8 godina redovne otplate kredita, Ana je bila dužna preostalu glavnicu u iznosu 1.729.000 kuna odnosno 27% više nego što je dobila
– na temelju Zakona o konverziji njezina je glavnica smanjena na 1.134.000 kuna
– izuzećem ništetnih odredaba na temelju kolektivne presude njezina bi glavnica bila smanjena na 1.059.000 kuna, a to znači da je glavnica iz konverzije veća za 7% od glavnice na temelju izuzeća ništetnih odredaba
– kada bi se od te pravilne glavnice na temelju kolektivne presude oduzeli još i preplaćeni iznosi s pripadajućim zateznim kamatama (296.000 preplaćenih kuna i 121.000 zateznih kamata) njezina glavnica na dan konverzije iznosila bi 642.000 kuna, a to je za 40% manje od konvertirane glavnice.
Zaključno se može reći da je efekt konverzije financijski lošiji za 40% od efekta koji se postiže punom ravnotežom prava i obveza uz punu restituciju na temelju kolektivne presude. Taj efekt mora se ostvariti da bi se ostvarila ravnoteža prava i obveza, jer se ta ravnoteža ostvaruje isključivo onda kada se ostvari sljedeće:
– izuzeće ništetne valute i promjenjive kamatne stope, i utvrđenje glavnice na temelju toga izuzeća
– povrat svih koristi koje je banka stekla na temelju ništetnih odredaba, a povrh tih koristi potrošač ima pravo i na zatezne kamate, jer je banka nepošteni stjecatelj.
I konačno, razotkrivena je besramna i nečasna uloga Vlade RH koja je svojim očitovanjem Sudu EU zabila nož u leđa 55.000 obitelji s konvertiranim kreditima. Vlada RH iznijela je u svojem očitovanju čitav niz besramnih laži, čime je htjela pomoći bankama da se izvuku neokrznute i da zadrže opljačkani novac. Dajemo nekoliko takvih tvrdnji iz očitovanja, koja su ništa drugo nego notorne laži:
1. U točki 14. očitovanja Vlada RH tvrdi da je postojala visoka vjerojatnost da će veliki broj korisnika kredita pokrenuti individualne postupke u kojima će zahtijevati utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o valutnoj klauzuli, mada se zna da tada uopće nije postojala realna mogućnost da bi itko osim rijetkih nadobudnih izuzetaka tražio utvrđenje ništetnosti valutne klauzule CHF, jer je pravomoćno i revizijski u travnju 2015. na Vrhovnom sudu već bilo utvrđeno da valutna klauzula CHF NIJE ništetna.
2. U točki 15. Vlada RH kaže da odredba o valutnoj klauzuli u tom trenutku još nije bila u postupku kolektivne zaštite utvrđena nepoštenom i ništetnom, ali su kriteriji za provođenje testa nepoštenosti utvrđeni u praksi Suda, a koje su hrvatski sudovi primijenili prilikom ocjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ukazivali su na visoku vjerojatnost da će i odredba o valutnoj klauzuli biti utvrđena ništetnom. Dakle, nakon što je revizijski na Vrhovnom sudu RH već utvrđeno da VK CHF nije ništetna, Vlada RH tvrdi kako se već tada znalo da će Ustavni sud sve to vratiti na ponovni postupak, i da će u ponovljenom postupku biti utvrđena ništetnost valutne klauzule CHF, i insinuira time kako su potrošači eto znali da će valuta biti ništetna, pa su unatoč tomu ugovorili konverziju. Notorna je činjenica da to tada nitko nije znao, i da je tek tri godine nakon konverzije Vrhovni sud potvrdio ništetnost valutne klauzule CHF.
3. Zaključno, Vlada RH ustvrđuje da je potrošač slobodnim i informiranim prihvaćenjem ponude za sklapanje sporazuma o konverziji, izrazio volju da ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni novim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, čime se odrekao od pozivanja na ništetnost odredbi uklonjenih iz ugovora. U tome zaključku Vlada RH bezočno laže da su se potrošači odrekli svojih prava od pozivanja na ništetnost uklonjenih odredaba, mada je i zakonom bilo izričito zabranjeno da se potrošačima ikakvo odricanje nameće aneksom.
Zaključeno je kako se očekuje da Vrhovni sud RH vrlo brzo donese konačnu odluku, utemeljenu na hrvatskome pravu i pravu EU, a oba prava su nedvojbeno jasna i ukazuju na to da se pozivanje na ništetnost nikada ne gasi, i da se ništetnost ne može konvalidirati nikakvim naknadnim promjenama ugovora odnosno ugovornih odredaba te da u slučaju ništetnosti i stjecanja bez osnove stjecatelj mora vratiti sve koristi koje je tim stekao, a budući da su banke nepošteni stjecatelji, one moraju platiti i pripadajuće zatezne kamate od dana stjecanja. Konverzijama nije postignut efekt ravnoteže i povrata u stanje bez ništetnih odredaba, nije izvršena restitucija i konverzijom su potrošači dobili za oko 40% manje nego što bi dobili pojedinačnim presudama na temelju kolektivne presude. Također je naglašeno da su sudovi dosad pokazali visoki stupanj razumijevanja prava, visoki stupanj pravičnosti, i jedina mana u radu sudova jest njihova sporost, jer da su bili brži i efikasniji nikada ne bi bilo niti same konverzije, jer bi ništetnost valutne klauzule CHF bila riješena još 2015. godine. Svakako se očekuje da Vrhovni sud RH brzo i neodogodivo riješi to pitanje, kao i pitanje ništetnosti cijelih ugovora s valutnom klauzulom CHF.
