Udruga Franak održala je 23. srpnja 2025. konferenciju za novinare povodom nove presude Vrhovnog suda RH Rev-925/2023 od 8. travnja 2025., kojom je četvrto vijeće Vrhovnog suda u sastavu sudaca  Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, teško prekršilo hrvatsko obvezno pravo i pravo Europske unije.

Tom presudom i rješenjem odlučeno je da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo samo na iznose zateznih kamata do dana konverzije, ali ne i na glavnicu preplaćenih iznosa na temelju izuzeća ništetnih ugovornih odredaba. Presuda je opsežna u bespotrebnom i proturječnom pravnom teoretiziranju, uz evidentne primjese političkoga govora potpuno neprimjerenog jednoj presudi iz potrošačkog i obveznog prava, dok je s druge strane utemeljena na potpuno promašenim shvaćanjima o posljedicama ništetnosti.

Tom presudom vijeće predvođeno izvjestiteljicom Ledić zauzima stav kojim se u najmanju ruku stavlja u položaj Ustavnog suda RH ili zakonodavca te iznad kolega sudaca Vrhovnog suda, uzimajući si za pravo omalovažavati druga vijeća. Primjerice, suce drugačijeg mišljenja nazivaju nepopustljivo nerazboritima, čime se zapravo revizijski postupak koristi kao obračun s neistomišljenicima, što je do sada nezabilježeno u hrvatskoj sudskoj praksi. S druge strane, o onom o čemu bi presuda morala dati stručno i argumentirano mišljenje ista u potpunosti podbacuje, vodeći se kombinacijom ispraznih fraza te notornih neistina o nekakvom „prešutnom odricanju“ potrošača od svojih potraživanja.

Presudu je napisala notorna sutkinja Senija Ledić, bivša sutkinja Županijskog suda u Splitu koja je za vrijeme sudovanja na tomu sudu potrošačima s konverzijama odricala baš sva prava, pa čak i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba iz temeljnih ugovora, zbog čega je Udruga Franak otvorenim pismom upozorila Državno sudbeno vijeće o njezinu eklatantnom kršenju prava Unije, ali i o nepoštivanju odluka Vrhovnog suda RH koji je već prije ukidao njezine loše presude. Smatrali smo da sutkinja takvog profila ne bi smjela biti imenovana na Vrhovni sud, no unatoč tomu ona je imenovana te svojim odlukama i dalje krši pravo Europske unije, kao i odredbe hrvatskoga obveznog prava.

Pitamo se, ima li to veze s činjenicom koju je do sada sutkinja Ledić vješto prešućivala, da je njezina sestra dugogodišnja visokopozicionirana bankarica Mirjana Ledić, koja je radila na visokim funkcijama u Splitskoj banci od 2004. do 2011., zatim u sjedištu same Splitske banke – Societe Generale u Parizu od 2011. do 2014., potom opet u Splitskoj banci od 2014. do 2017., pa zatim u OTP banci od 2017. do 2022. da bi danas bila zaposlena na visokoj poziciji u Addiko banci. Sve tri spomenute banke u kolektivnoj presudi povodom slučaja franak utvrđene su krivima zbog kršenja zakona i potrošačkih prava. Valja napomenuti i to da se radi upravo o bankama koje se nisu svojevremeno dogovorile s ministrom Marićem te su nastavile arbitražu u Washingtonu, gdje je Hrvatska već izgubila arbitražni spor protiv Societe Generale. Postavlja se pitanje je li sklonost sutkinje da krši pravo Unije i hrvatsko pravo, negirajući prava potrošača ispraznim frazama „tržišne slobode“, rezultat utjecaja njezinih rodbinskih veza. Jednako tako, nameće se pitanje zašto se sutkinja koja u presudi tako zdušno zagovara „reprezentativnost, objektivnost i transparentnost“ kao ključne elemente vladavine prava sama nije izuzela iz odlučivanja u predmetima potrošača protiv banaka, unatoč očitim okolnostima koje bi to zahtijevale s obzirom na mogućnost vrlo direktnog utjecaja iz najviših bankarskih krugova. Ironično je da sutkinja, koja ne propušta priliku prozvati druge suce za navodnu nestručnost aludirajući da su „iz prošlog sistema“, sama djeluje u predmetima u kojima je njezin položaj ozbiljno kontaminiran sumnjom u nepristranost i objektivnost.

Zanima nas sve to, i ne možemo se oteti dojmu da se radi o povezanim događajima.

Smatramo da nakon višegodišnjega kršenja prava na Županijskom sudu u Splitu, koje se sada nastavlja na Vrhovnom sudu RH, sutkinji Seniji Ledić uopće nije mjesto u pravosudnom sustavu RH, ili u najmanju ruku ne bi smjela suditi u predmetima koje su bilo potrošači, bilo pravne osobe pokrenule protiv banaka.

Previše se pitanja otvara, i najbolje je onda da takva kontroverzna i izrazito štetna sutkinja ne sudi u predmetima za koje postoji sumnja da je u njima pristrana, i da u njima umjesto primjene prava koristi svoju poziciju moći kako bi izravno djelovala u skladu s pro-bankarskim stavovima kojima je prožeta konkretna presuda.

U svojoj želji da po svaku cijenu uskrati potrošače u tome da im se nakon čitava desetljeća čekanja vrati nezakonito oduzet novac ta sutkinja protivi se svakoj propisanoj proceduri ujednačavanja sudske prakse osim one koju bi odredila ona sama. Protivi se proceduri za odlučivanje Vrhovnog suda u proširenom vijeću te se protivi sjednicama odjela, da bi se u očitom proturječju samo nekoliko pasusa kasnije u presudi na istu tu sjednicu odjela pozvala, jer joj to odgovara kako bi pokrila svoja stajališta.

Konkretne materijalno-pravne neistine sutkinje Senije Ledić jesu tvrdnje da je konverzija utemeljena na ništetnosti kamatne stope (točka 45. presude), da se potrošač sklapanjem aneksa o konverziji prešutno odrekao svojih potraživanja te je konverzijom uspostavljena ravnoteža prava i obveza (točka 47. presude), da je potrošač informirano prihvatio konverziju sa saznanjem o posljedicama toga prihvata (točka 50. presude), da konverzija vrijedi od početka ugovornog odnosa i da ona ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koje je banka stekla (točka 51. presude) te konačno sutkinja Ledić zaključuje da potrošač nakon konverzije više nema pravo na glavnicu preplaćenih iznosa, već samo na zatezne kamate koje su dospjele do dana konverzije.

Citirana obrazloženja suprotna su pravu Unije i hrvatskom pravu, a vrlo jednostavnom analizom malicioznih arbitrarnih tvrdnji sutkinje Ledić može se nedvojbeno zaključiti sljedeće:

1. Konverzija nije imala intenciju uklanjanja ništetnih odredaba, niti je to zakonom igdje tako propisano, niti se igdje u aneksima spominje tako nešto.

2. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža prava i obveza i konverzija nije „sama po sebi“ imala restitucijski učinak jer je glavnica nakon konverzije veća od stvarne glavnice koja egzistira na temelju izuzeća ništetnih odredaba, jer je anuitet nakon konverzije veći od početnog anuiteta i zbog toga jer preplata iz konverzije čini svega 10 % ukupno preplaćenih iznosa i zateznih kamata, što je dokazano već u tisućama sudskih vještačenja. Vještačenja sudskih vještaka za financije sutkinji Ledić, naravno, ne trebaju jer ona „sama po sebi“ zna da je konverzijom potrošačima sve vraćeno.

3. Potrošač nije informirano prihvatio konverziju, jer niti jednom riječju kod ugovaranja aneksa nije spomenuto što bi to značilo u odnosu na eventualno utvrđenu ništetnost valutne klauzule CHF, koja je utvrđena tek 2018., dakle, 3 godine nakon provedenih konverzija.

4. Konverzija ne vrijedi od početka i nije retroaktivna, nego vrijedi od dana potpisivanja aneksa, pa tako do dana potpisivanja aneksa vrijedi temeljni ugovor u neizmijenjenom obliku, što je utvrdio i Ustavni sud, citira se dio Rješenja  U-I-3685/2015 i dr.:
„ZIDZoPK-om normirana prava odnosno dužnosti i obveze pojedinih adresata (vjerovnika, potrošača, jamaca) koja proizlaze iz građanskopravnih, poreznopravnih i prekršajnopravnih učinaka konverzije (čija provedba nastupa s danom 30.9.2015. kao danom stupanja na snagu zakona) ostvaruju se i izvršavaju tek nakon stupanja na snagu osporenog zakona pa odredbe koje reguliraju pojedine pravne situacije u njegovoj primjeni djeluju tek pro futuro, a ne povratno.“

5. Konverzija nema restitucijski učinak, jer nikakvi preplaćeni iznosi nisu iskorišteni da bi se dostigla pravilno utvrđena glavnica za koju je na temelju izuzeća ništetnih odredaba trebalo uplatiti samo i jedino početne iznose anuiteta, pri čemu sve plaćeno iznad toga pripada potrošačima.

Arbitrarnim stavom o pravu potrošača samo na zatezne kamate dolazi do teškog kršenja hrvatskoga obveznog prava, jer se potrošaču negira pravo na vraćanje novca koji je banka stekla bez osnove, zatim do teškog kršenja prava Unije (presude C-118/17, C-705/21 i C-452/18), jer se negira pravo potrošača da mu banka vrati sve koristi koje je stekla primjenom ništetnih odredaba te dolazi i do diskriminacije potrošača s konverzijom u odnosu na potrošača koji nije konvertirao kredit, budući da potrošač koji nije konvertirao kredit po svim dosadašnjim presudama ima nedvojbeno pravo na puno obeštećenje, dok se suprotnim stavom sutkinje Ledić potrošaču s konverzijom oduzima pravo na preko 50 % obeštećenja u odnosu na potrošača koji je dobio sudsko obeštećenje. Ponovno proturječno, upravo se u istoj ovoj presudi sutkinja Ledić poziva na pravo Unije kao nadređeno nacionalnom pravu, ali valjda samo do granica njezine samovolje pošto ga odbija primijeniti na prava potrošača.

I konačno, navedena presuda nije ujednačila sudsku praksu, pa tako i dalje postoji obveza Vrhovnog suda RH da ujednači praksu kroz institut proširenog vijeća. Ono što je ipak u svemu tomu dobro jest to da je četvrto vijeće odustalo od svojeg potpunog negiranja prava potrošača, jer je to vijeće donedavno bilo potpuno negativno i smatralo je da potrošači nakon konverzije više nemaju nikakva prava, pa je ovom konkretnom presudom taj stav ipak promijenjen na nešto blaži stav o zateznim kamatama. Drugim riječima, prošireno vijeće odlučivat će sada između dvaju, a ne između triju različitih stavova o pravima potrošača koji su konvertirali kredite.

U sljedećim odlukama koje će donositi Vrhovni sud, bilo u pojedinačnim vijećima, bilo u proširenom vijeću, poželjno je da sutkinja Senija Ledić više uopće ne sudjeluje, i da se sama izuzme iz tih predmeta, jer postoji sumnja u njezinu pristranost i naklonost prema bankama zbog njezine sestre bankarice i zbog opetovanog suđenja na štetu potrošača, pri čemu ona presude obrazlaže izvan pravnog konteksta, pokušavajući unutar sudstva djelovati politički i arbitrarno.

Kao što se suci često figurativno izjašnjavaju, higijene radi ta sutkinja ubuduće bi se trebala suzdržavati od odlučivanja u predmetima koje potrošači vode protiv banaka, a imajući u vidu u kojoj mjeri se zauzela za banke u recentnoj presudi Rev-925/2023 pri čemu je otišla toliko daleko da je diskreditirala i rad ostalih kolega sudaca te je obrazloženjem presude dovela u pitanje zakonske odredbe o proširenom vijeću, kao i odredbe Poslovnika Vrhovnog suda RH.

Udruga Franak

PODIJELI: