ADDIKO BANKA MORA UPLATITI TUŽITELJU ODVJETNIKU BOŽI VRKIĆU OKO 130.000 KUNA PREPLAĆENIH I ZATEZNIH KAMATA IZ KONVERTIRANOG KREDITA!

Zagreb, 5. listopada 2020.

Županijski sud u Velikoj Gorici donio je 14. rujna 2020. pravomoćnu presudu kojom je utvrđeno da tužitelju Boži Vrkiću, poznatom zadarskom odvjetniku, Addiko banka mora uplatiti oko 130.000 kuna preplaćenih kamata i zateznih kamata iz konvertiranog CHF kredita te mora platiti oko 14.000 kuna sudskih troškova. Presudu suca Tomislava Bage iz Zadra potvrdilo je velikogoričko županijsko sudačko vijeće u sastavu Magda Gligora-Tripalo, Vitomir Boić i Vesna Težak-Škrbina, pa je to već druga takva presuda velikogoričkog Županijskog suda, nakon presude suca Gorana Škugora. Odvjetnika Božu Vrkića zastupao je njegov kolega Ivan Šalina.

Obrazloženje presude u dijelu kojim se objašnjava zašto i nakon konverzije Vrkić ima pravo na preplaćene kamate vrlo je jednostavno, pa citiramo to objašnjenje:

„Tuženik nije priznao (djelomičnu) ništavost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti je isplatio tužitelju razliku između početno ugovorenog anuiteta i naknadno promijenjenih anuiteta. Tužitelj ni prilikom potpisa Dodatka ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati o (već izvršenim) promjenama kamate (koje su u taj dodatak unesene prema promjenama koje su vršene za kredite u valuti EUR) već je jedino imao mogućnost potpisati ili ne, ponuđeni Dodatak u cijelosti. Iz svega se zaključuje kako je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene odnosno zaključenjem i potpisivanjem Dodatka Ugovoru nisu sanirani razlozi koji su bili razlog ništetnosti ove odredbe, no treba reći da prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor, ili njegov dio, ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (Županijski sud u Zadru, Gž-931/16 od 13. travnja 2018.). Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim (Županijski sud u Zadru, Gž-1365/16 od 16. ožujka 2018.).“

Mi se moramo ponovo osvrnuti na prethodno pitanje koje je Vrhovni sud RH prošloga tjedna uputio prema Sudu EU. Tim prethodnim pitanjem Vrhovni sud RH želi potvrditi ponovo usklađenost konverzije s pravom EU-a, unatoč tome što je to pitanje potpuno nevažno u kontekstu prava na obeštećenje svih potrošača koji su konvertirali CHF kredite. Vrhovni sud RH i dalje se ne želi baviti pitanjem restitucije, nego ponovo pokušava amaterskim protupravnim arbitriranjem u korist banaka, bez upliva financijskog vještačenja, bankama dati za pravo i osloboditi ih odgovornosti za vraćanje nepošteno naplaćenih kamata i razlike tečaja.

Nakon naše subotnje presice o pitanju upućenom Sudu EU, Vrhovni sud odlučio je raditi i vikendom, pa je priopćio već u subotu kako je obveza Vrhovnog suda kao suda zadnje instance postaviti prethodna pitanja Sudu EU, kako su u zahtjevu vjerno prenijete stranačke dispozicije iz glavnog predmeta, a ne lažne informacije, kako je to što zahtjev nije sastavljen na temelju pravnih shvaćanja i tumačenja Udruge Franak glavni razlog burne reakcije njezinih glasnogovornika te je podsjetio kako je upravo Udruga Franak dulje vrijeme zagovarala postavljanje zahtjeva Sudu Europske unije.

Kao prvo, Udruzi Franak je drago što Vrhovni sud konačno i sam potvrđuje kako mu je bila obveza postaviti prethodno pitanje Sudu Europske unije. Kako to nije učinio u oglednom postupku, time je potvrdio opravdanost prijave Udruge Franak koja je podnijeta Europskoj komisiji protiv Vrhovnog suda RH. Sada će i Europskoj komisiji biti lakše donijeti odluku.

Nadalje, zanimljivo je to da VSRH kaže kako zahtjev nije sastavljen na temelju pravnih shvaćanja i tumačenja Udruge Franak. Ne postoje pravna shvaćanja Udruge Franak već postoji pravo i pravda, a s druge strane postoji samovolja i otimačina. Pravna shvaćanja Udruge Franak potpuno su identična pravnim shvaćanjima Suda EU, a obrazloženja iz zahtjeva Vrhovnog suda potpuno su identična pravnim shvaćanjima banaka. Toliko o pravnim shvaćanjima.

O objektivnosti Vrhovnog suda RH pak dovoljno govori činjenica da u zahtjevu Sudu EU uopće nije prezentirao, a kamoli razmotrio argumente potrošača, baš kao što to nije učinio niti u oglednom postupku. Vrhovni sud RH toliko je očito u strahu od argumenata potrošača da ih se boji i spomenuti Sudu Europske unije, a o sadržaju Zakona o konverziji spreman je i lagati. Toliko o „vjerno prenijetim stranačkim dispozicijama“.

Mi moramo ponoviti sve što smo već rekli, jer u obrazloženju pitanja Vrhovni sud ide toliko daleko da pokušava dezinformirati Sud EU lažnim navodima o konverziji, pa tako VSRH za konkretnu reviziju o kojoj postavlja pitanje tvrdi:

– VSRH tvrdi kako je potrošač tužitelj povukao dio tužbe za valutnu klauzulu jer je smatrao da je konverzijom dobio razliku tečaja, a prava je istina da je povukao tužbu zbog toga jer u to vrijeme još nije utvrđena ništetnost valutne klauzule CHF, pa nije imao pravnu sigurnost da će dobiti presudu po valutnoj klauzuli

– VSRH tvrdi kako nisu sporne kamatne stope primijenjene u obračunu konverzije, a radi se o kamatnim stopama koje su banke mijenjale svojim odlukama, koje su jednako ništetne kao i kamatne stope u CHF kreditima

– VSRH tvrdi kako je zakonom retroaktivno bila regulirana zamjena kamatne stope, dok je stvarno zakonom bila regulirana samo metodologija izračuna nove glavnice primjenom određenih parametara iz euro kredita

– VSRH tvrdi kako su zakonom uklonjene nepoštene ugovorne odredbe, a zakon uopće nije imao intenciju uklanjanja nepoštenih odredaba, nego je imao intenciju samo izjednačiti potrošače s CHF kreditima s potrošačima koji su ugovarali EURO kredite, dapače, nije niti mogao imati takvu intenciju, jer u vrijeme konverzije valutna klauzula CHF još uvijek nije bila utvrđena ništetnom

– VSRH tvrdi kako je sadržaj dodatka ugovora odredio zakonodavac, a zakonodavac se time uopće nije bavio, nego se bavio isključivo metodologijom izračuna konverzije, dok su banke nudile anekse različita sadržaja, s različitim kamatama, pa čak i sa zabranjenim odredbama koje su kasnije na intervenciju HNB-a morale izbaciti iz aneksa.

Sud EU bi trebao ponajprije odgovoriti na pitanja prava na restituciju unatoč konverziji, kao što je to riješeno u predmetu Suda EU C-118/17, Dunai, gdje uopće nije dovedeno pravo bilo koje države članice da izvrši zakonsku intervenciju, nego je utvrđeno da se unatoč intervenciji mora ispitati je li tom intervencijom potrošač potpuno obeštećen.

Konkretna presuda u korist odvjetnika Vrkića upravo se naslanja na to pravo na restituciju, i ne bavi se valjanošću aneksa koja je u ovom kontekstu potpuno irelevantna u odnosu na Direktivu 93/13. O valjanosti aneksa bit će govora kod cjelokupne ništetnosti ugovora, još jednom pitanju koje Vrhovni sud RH zaobilazi u širokom luku.

Poručujemo svim oštećenim potrošačima, ali prije svega poručujemo časnim sucima Vrhovnog suda RH da će prava pitanja i objektivna argumentacija svakako doći do Suda Europske unije, kako pitanja o restituciji konvertiranih kredita tako i pitanja o ništetnosti ugovora u švicarskim francima.

Budući da Vrhovni sud RH gotovo pet godina od provedene konverzije nije u stanju u okvirima svoje stručnosti i kadrovskih rješenja ostvariti vladavinu prava odnosno pravnu sigurnost građana Republike Hrvatske koji su konvertirali svoje kredite, onda je naš zadatak da to višegodišnje maltretiranje završi i to na pravičan i pravno utemeljeni način! A završit će ga oni suci koji imaju potrebno pravno znanje, moralni i sudački integritet, koji svoj poziv obavljaju časno u služenju pravu i pravdi, a ne u služenju interesima bankarskog lobija, a takvih sudaca ipak ima puno više nego što to misle na Vrhovnom sudu.

Časni suci Vrhovnog suda i gospodo bankari – NO PASARAN!