VRIJEME JE ZA POSTAVLJANJE PRETHODNIH PITANJA SUDU EU, JER NAŠE SUDSTVO NIJE U STANJU RAZRIJEŠITI DO KRAJA PRAVNE DILEME KOJE SU OSTALE VEZANO ZA NIŠTETNOST UGOVORA TE OBEŠTEĆENJE IZ KONVERTIRANIH KREDITA
Udruga Franak održala je 13. ožujka 2020. ispred Vrhovnog suda RH konferenciju za novinare povodom odluke Vrhovnoga suda RH o oglednom postupku u kojemu se odlučivalo o ništetnosti sporazuma kojima su provedene konverzije CHF u EURO na temelju tzv. Zakona o konverziji. Već je poznato da je VSRH odlučio da sporazumi nisu ništetni.
Na konferenciji su govorili Sandra Žiga, Vlado Iljkić i Goran Aleksić iz Udruge Franak te odvjetnik Igor Metelko kao stručna podrška.
Sandra Žiga demantirala je tvrdnje banaka plasirane kroz medijske napise kako je rješenjem VSRH u oglednom postupku utvrđeno da dužnici koji su napravili konverziju CHF kredita u EUR prema tzv. Zakonu o konverziji ne mogu tužiti banke za obeštećenje. To nije istina, rješenjem to nije utvrđeno, niti je to bilo pitanje koje se rješavalo u oglednom postupku. Istaknula je nezadovoljstvo činjenicom da se VSRH bavio pitanjem koje ne postoji niti u jednom tužbenom zahtjevu oštećenih potrošača te je u potpunosti ignorirao ostala važna pitanja koja su trebala biti riješena jer postoje u većini tužbenih zahtjeva.
Goran Aleksić naglasio je kako odluka VSRH za potrošače ne znači baš ništa, jer se u svim privatnim tužbama traži obeštećenje odnosno traže se preplaćene kamate i preplaćeni tečaj do dana konverzije te razlika konvertirane i stvarne glavnice po početnome otplatnom planu, dok se uopće ne problematizira pitanje ništetnosti sporazuma za konverziju. U oglednom postupku razmatralo se pitanje kojega u tužbama nema. Zbog toga oglednim postupkom nije riješeno apsolutno ništa. Uslijed sporosti VSRH u rješavanju te problematike Aleksić je najavio da će Udruga Franak predložiti odvjetnicima s kojima komunicira da pripreme prijedloge za upućivanje prethodnih pitanja na Sud EU, pri čemu bi se od Suda EU tražilo da odgovori na nekoliko temeljnih pitanja:
1. Može li se utvrđivati ništetnost temeljnih ugovora, ako je izvršena zakonska konverzija ništetne valute?
2. Jesu li ništetni ugovori s ništetnom valutnom klauzulom i ništetnom odredbom o promjeni kamatne stope?
3. Jesu li aneksi ništetni, ako je ništetan temeljni ugovor?
4. Postoji li obveza nacionalnog suda da potrošaču koji je tužio banku omogući povrat u stanje kao da nikada nije ugovorio kredit s nepoštenom valutom i kamatom, nakon što je konvertirao ništetne ugovorne odredbe?
5. Mora li nacionalni sud vještačenjem utvrditi visinu restitucije, nakon što je potrošač konvertirao ništetne ugovorne odredbe?
Dodatno postoji mogućnost postavljanja pitanja ništetnosti ulaznih i izlaznih naknada, općih uvjeta i zateznih kamata koje banka utvrđuje svojom odlukom, jer su svi ti elementi ugovora također ništetni.
Osim toga, moguće je da će se tražiti i pokretanje novoga oglednog postupka, kao i ustavne tužbe zbog neustavno pokrenutog oglednog postupka. Naime, VSRH je pokrenuo ogledni postupak na temelju pravnog pitanja kojega uopće nema u tužbama, pa onda postoji čak i pravni osnov da se traži utvrđenje neustavnosti tako pokrenutog postupka.
Vlado Iljkić rekao je kako umjesto brojnih otvorenih pitanja koja se tiču gole egzistencije i prava 125.000 oštećenih obitelji, VSRH je čak protuustavno odlučio rješavati nevažno pravno pitanje kojeg u tužbenim zahtjevima uopće nema, trošeći pritom kao pijani milijarder javni novac i vrijeme oštećenih. Vrhovni sud ostao je gluh i slijep na sve legalne i legitimne pokušaje umješača da pokrenu i riješe važna pravna pitanja koja upravo krivnjom sudaca VSRH dovode čitave generacije u stanje pravne i ekonomske nesigurnosti. Da smo pravna država ne bi mi danas stajali ovdje, već bi kao u Francuskoj državno odvjetništvo odredilo kaznu bankama jer su prevarile građane plasirajući im kredite u CHF te bi vratile banke sve preplaćene iznose prevarenim građanima zajedno sa zateznim kamata bez podizanja pojedinačnih tužbi, i konačno namirile bi im iznose za pretrpljenu štetu. To je poraz Vrhovnog suda, i pokazatelj je njihove nespremnosti da nakon osam godina kolektivnog postupka i 15 godina bankarske pljačke konačno odluče o svim pravima potrošača s kreditima u CHF valuti.
Odvjetnik Igor Metelko rekao je kako valjanost sporazuma kojima je provođena konverzija nije ni od kakvog utjecaja na potraživanja potrošača jer se u njima uopće ne spori zakonitost konverzije, niti se zadire u razdoblje nakon 30.9.2015, već su tužbeni zahtjevi mahom upereni na period preplaćenih anuiteta do konverzije. Takvi tužbeni zahtjevi utemeljeni su, prije svega, na praksi i stavu suda Europske unije, iznesenima u presudi C-118/17, gdje je odlučeno da unatoč zakonskoj intervenciji, nacionalni sud mora utvrditi da li je došlo do uspostave pravne i činjenične situacije kao da ništetnih odredaba nikada nije niti bilo. Pri tome je poseban naglasak stavljen na povrat svih koristi koje je trgovac neosnovano stekao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Naime, posljedica ništetnosti jest anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, i te posljedice djeluju retroaktivno odnosno od samog početka ugovornog odnosa. Ta činjenica ništetnosti ne može biti ignorirana prihvatom konverzije od strane potrošača, bez obzira na praktički fiktivnu mogućnost njegovog izbora. Ovo stoga što je institut ništetnosti apsolutan, bezvremenski, retroaktivan te se nužno proteže i na restituciju svega onoga što je stečeno temeljem takvih nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Kao takva, ništetnost po pravnoj snazi nadilazi bilo kakvu zakonsku intervenciju, bilo prisilnu, bilo dobrovoljnu, koja i dalje može egzistirati, ali kao takva može regulirati samo odnos u periodu nakon konverzije, što uopće nije predmet postojećih tužbenih zahtjeva. Ujedno, jedina stvarna, neotplaćena glavnica u trenutku konverzije jest ona koja bi to bila po početnom otplatnom planu. A takva glavnica je niža od konvertirane kako su ju utvrdile banke u konverziji te istovremeno matematički dokaz da banke nisu mogle, kao što to neosnovano tvrde u sporovima, u simulaciji zatvarati neotplaćenu glavnicu s preplaćenim iznosima koje potrošač potražuje natrag, jer je za zatvaranje jedine stvarne glavnice bilo dovoljno da potrošač plati anuitete po početnom otplatnom planu. Sve što je potrošač platio povrh početno ugovorenog anuiteta, mora mu biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Iz svega navedenoga razvidno je da konverzija kakva je provedena u RH, bez obzira na fiktivnu mogućnost izbora, nije omogućila potrošaču da bude doveden u položaj kao da takvih odredaba nije bilo, jer banke konverzijom nisu vratile niti preplaćene tečajne razlike, niti kamate, niti su platile zakonske zatezne kamate, dakle nije izvršen povrat stečenoga temeljem nepoštenih ugovornih odredaba, a kako na to ukazuje sud EU u presudi C-118/17.
UDRUGA FRANAK
