Velika vijest za pravne osobe jest nedavna pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-1122/2023 kojom je 13. prosinca 2023. suđeno da je ništetna ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u poslovnom kreditu koji je pravna osoba A.A. d.o.o. ugovorila s Croatia bankom te je zbog toga Croatia banka dužna vratiti naplaćenu naknadu u iznosu 21.893 eura, platiti zatezne kamate na taj iznos počevši od dana naplate i dodatno platiti još 3.600 eura sudskih troškova.

Presudu nam je poslao odvjetnik Stjepan Misbrener koji je zastupao tužitelja A.A. d.o.o., a prema našim saznanjima to je prva pravomoćna presuda takve vrste za pravne osobe, dok je za potrošače to već uvriježena sudska praksa koja je potvrđena i na Vrhovnom i na Ustavnom sudu.

Najprije je Trgovački sud u Zagrebu odbio tužbu, no Visoki trgovački sud je striktnom teleološkom primjenom prava na temelju Zakona o obveznim odnosima tu presudu preinačio u korist tužitelja.

Posebice ističemo izvrsno sudačko vijeće Visokog trgovačkog suda u sastavu sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća.

U tome vijeću najvažniju ulogu imao je sudac izvjestitelj dr.sc. Srđan Šimac koji je napisao samu presudu, pa navodimo nekoliko najvažnijih detalja iz te presude:

1. Ne postoji tužiteljeva odgovornost ni za kakvu štetu nastalu banci zbog prijevremenog vraćanja kredita, što je opisano u članku 1024. Zakona o obveznim odnosima, pa je tuženikova naplata te naknade protivna načelu savjesnosti i poštenja.
2. Iako naknada nije izrijekom zakonski zabranjena, sud je dužan ispitati cilj ugovornih odredaba na temelju obveznopravnih načela, a ne samo na temelju gramatičke jasnoće.
3. Sudovi ne smiju dopustiti povredu nacionalnog pravnog sustava, i zadaća je suda ocijeniti sve aktivnosti protivne hrvatskomu pravnom poretku nedopuštenima.
4. Svrha bankarskog poslovanja ne smije biti samo osiguranje jednostranih interesa banaka u ugovorima o kreditu, već i istodobna zaštita jednakovrijednih interesa, prava i obveza druge ugovorne strane odnosno korisnika kredita.
5. Ugovori o kreditu često se nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tuženik je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužitelju uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe Općih poslovnih uvjeta i Tarife o naknadama za tuženikove usluge u poslovanju s poslovnim subjektima, na čiji sadržaj tuženik nije imao bilo kakav utjecaj.
6. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).
7. Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a).
8. Ovdje je upravo riječ o tuženikovom korištenju prava koji je protivno svrsi prava. Ovo zato što je tuženik na opisani način pokušao zaštititi svoje interese ne mareći za tužiteljeve interese.
9. Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta (čl. 8. ZOO-a).
10. Po ocjeni Visokog trgovačkog suda nedopustive su tuženikove aktivnosti usmjerene na otežavanje ispunjenja tužiteljeve obveze iz ugovora, na vraćanje iznosa kredita i ispunjenje ugovora te sankcioniranje tužitelja koji je zbog svojih razloga odlučio tužitelju vratiti kredit prije roka određenog za njegovo vraćanje. Upravo bi po ocjeni suda trebalo biti suprotno, tužitelj je trebao naprotiv biti nagrađen zbog svoje savjesnosti.
11. Uvjetovanje plaćanja takve naknade korisniku kredita radi zaključenja kredita, doista se može ocijeniti kao nedopušteno zadiranje u materijalni položaj korisnika kredita i neopravdanog mu nanošenja štete.
12. Prema ocjeni suda, odredba čl. 2. Ugovora kojom je propisano da je u slučaju njegova prijevremenog raskida korisnik dužan podmiriti sve preostale mjesečne naknade do kraja ugovorenog roka je nepoštena, odnosno ništetna.
13. S obzirom na način sklapanja ugovora (adhezijski ugovor) na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj i koji u ovom spornom dijelu nije mogao i nije bio predmetom pregovaranja između stranaka, riječ je o očiglednoj neravnopravnosti ugovornih strana u njihovim pravima i obvezama na tužiteljevu štetu (čl. 296. st. 1. ZOO-a).

Mi ne možemo 100 % tvrditi da će se takva sudska praksa potvrditi na Vrhovnom sudu RH, ali je realno za očekivati da se to dogodi, prije svega zbog nedvojbeno jasnih odredaba iz članaka 1021. i 1024. Zakona o obveznim odnosima kojima je propisano:

– da se ugovorom o kreditu korisnik obvezuje vratiti kredit i platiti ugovorene kamate, a

– u slučaju prijevremene otplate platiti štetu ako je time uzrokovana šteta kreditoru.

Potpuno je jasno da unaprijed ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nikako ne može biti nekakva unaprijed poznata šteta za kreditora, nego je to nezakonito ugovorena naknada, koja u potrošačkim kreditima notorno nije dopuštena, ali na istim principima ona nije dopuštena niti u poslovnim kreditima. Nikako se štetom ne može smatrati nenaplaćena kamata u budućnosti, jer kreditor novcem kojim raspolaže uvijek može dalje kreditirati druge fizičke, i pravne osobe.

U svakom slučaju, ne sumnjamo da će Vrhovni sud RH morati odgovoriti na revizijsko pitanje o zakonitosti izlaznih naknada u poslovnim kreditima, kao što je to već prije nekoliko godina riješio pozitivno za potrošačke kredite, i teško je moguće zamisliti drugačije pravno shvaćanje od ovoga iznesenoga u presudi VTS-a br. Pž-1122/2023.

Udruga Franak

PODIJELI: