SRBIJA ISPRED HRVATSKE
Zaštita dužnika u Hrvatskoj daleko ispod razine zaštite dužnika u Srbiji
19.11.2012., Zagreb – Novi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) donosi za potrošače izuzetno zanimljivu izmjenu koja se odnosi na način ugovaranja promjenjivih kamatnih stopa u ugovorima o kreditu, a ta izmjena stupa na snagu 12. siječnja 2013. Podsjećamo da je Udruga Franak imala konkretne primjedbe i prijedloge vezane uz ovaj zakon, ali ti prijedlozi uopće nisu uvaženi, kao niti prijedlozi nekih drugih dobronamjernika u Saboru, nego je odnosni zakon donesen po hitnome postupku. Ponukani ovim povodom i materijalom koji smo nedavno zaprimili od naših članova (u prilogu), donosimo usporedbu zaštite dužnika u Hrvatskoj i Srbiji.
Izmjenom zakona određeno je da promjenjiva kamatna stopa mora biti sastavljena od parametara jasnih i poznatih potrošaču, koji moraju biti u uzročno-posljedičnoj vezi i koji se moraju razmatrati u određenim razdobljima. Međutim, ništa se ne govori o nepromjenjivom dijelu kamate, koji čini fiksnu maržu banke. Isto tako, ta odredba ne primjenjuje se na kredite koji su ugovoreni prije stupanja na snagu toga zakona, a još uvijek su u otplati.
Potrošači koji su podigli kredite prije dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji su već doživjeli nekoliko netransparentnih i potpuno neopravdanih povećanja kamatnih stopa, ostali su na vjetrometini prepušteni samovolji banaka i jednostranosti ugovaranja promjenjivih kamatnih stopa. Njima se zakonski jedino ostavlja opcija neslaganja s podizanjem kamate, na način da zatraže prijevremeni raskid ugovora uz otplatu ostatka glavnice (bez naknade za prijevremenu otplatu). Poznato je da je, radi uvećane glavnice, dužnicima sa stambenim kreditima vezanim uz CHF nemoguće napraviti prijevremenu otplatu kredita. A krediti vezani uz CHF čine gotovo polovicu svih dugoročnih kredita građanima.
Za razliku od ovog zakona – koji je donesen u zemlji koja navodno poštuje europske standarde i koji je donesen upravo pod geslom usklađivanja s tim standardima – srbijanski zakon, dakle zakon jedne zemlje koja je još daleko od ulaska u EU, u potpunosti je zaštitio potrošače koji su podigli kredite prije stupanja na snagu toga zakona. Naime, tim zakonom je određeno sljedeće:
1. da ugovorna obveza (čitaj: kamata) mora biti određena i odrediva
2. da ugovorna obveza (čitaj: kamata) mora biti sastavljena od promjenjivih dijelova koji se službeno objavljuju i od fiksnog dijela, koji ostaje isti tijekom trajanja obveze
3. da davatelji financijskih usluga (čitaj: banke) moraju uskladiti ugovore koji su zaključeni prije stupanja na snagu odnosnoga zakona s tim zakonom, i to tako da se u svim ugovorima u kojima je ugovorena neodrediva promjenjiva nominalna kamatna stopa ta kamatna stopa mora odrediti tako da ne bude veća od inicijalne kamatne stope.
Nedavno smo došli u posjed dokumenta kojim srbijanska KBC banka obavještava klijenta da je na temelju zakona odredila promjenjivu kamatu u kreditu vezanom uz švicarski franak na način da se ona računa po formuli KS = Libor + 1% (fiksna marža banke). U ovome trenutku nominalna kamata tom klijentu iznosi 1,19%.Istovremeno u Hrvatskoj dužnici dobivaju rješenja o povećanju kamate zbog nestalnih primanja uslijed gubitka posla.
Kada bi takve odredbe postojale u Republici Hrvatskoj, što bi to značilo za potrošače?
Budući da u većini slučajeva prije 2011. godine promjenjiva kamatna stopa jest neodrediva, za svaki kredit s takvom neodredivom kamatnom stopom banke bi morale odrediti kamatnu stopu koja ne bi smjela biti veća od početne, a početne kamatne stope znale su biti i manje od 4%. To bi značilo i to da bi svaki potrošač mogao privatnom tužbom dobiti obeštećenje za prethodno razdoblje koje je već prošlo, s tim da bi vanparnično postizanje sporazuma između banke i potrošača bilo vrlo vjerojatno i izgledno, budući da bi banke unaprijed bile osuđene na gubitak sporova.
Nije li srbijanski zakon, koji na pošten i pravedan način uređuje promjenu kamatne stope, na tragu predizbornih prijedloga SDP-ovih čelnika koji su govorili o tome da kamata na kredite u „švicarcima“ ne bi smjela biti veća od 4,5% ili na tragu čelnika HNS-a, bivšeg ministra gospodarstva, koji je govorio o tome da bi sve „švicarske“ kredite trebalo vratiti na početni iznos kuna i konvertirati u valutnu klauzulu euro s „kaznom“ od jednog postotnog boda u povećanju kamatne stope?
Zašto svoja prava hrvatski potrošači moraju tražiti na sudu, dok srbijanski potrošači svoja prava dobivaju inicijativom svojih vlasti? Zašto naša vlast jednostavno nema niti viziju, niti misiju, niti karakter da održi predizborna obećanja? Zašto donosi zakone koji štite jednu skupinu građana, a drugu ostavljaju nezaštićenu, što je po definiciji oblik zakonske diskriminacije? Zašto podliježe interesima privatnog kapitala i postavlja se sluganski, kao da banke rade uslugu Hrvatskoj, a ne obratno?
Udruga Franak
