PRVI DIO IZLAGANJA ODVJETNIKA SRĐANA KALEBOTE, ČLANA UDRUGE FRANAK, NA PRAVNOME SEMINARU U OPATIJI

1. OTVORENA SUDSKA I ZAKONODAVNA PITANJA VEZANA ZA PRAVOMOĆNU ODLUKU U SPORU KOLEKTIVNE PRAVNE ZAŠTITE , „SLUČAJ FRANAK“

Kao što je u stručnim krugovima te u javnosti općenito poznato, „slučaj Franak“ je nakon pet godina sudskog postupka konačno došao do pravomoćnih odluka po oba pitanja koja je 2012. godine pokrenuo. Prvo pitanje, korištenje jednostrano promjenjivih kamatnih stopa u ugovorima o kreditima, pravomoćno je okončano još u lipnju 2014. godine te je stajalište Trgovačkog suda u Zagrebu, izraženo u presudi poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., o nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi, potvrđeno na najvišim sudskim instancama u Republici Hrvatskoj. Drugo pitanje, koje se odnosilo na zakonitost korištenja valutne klauzule u švicarskim francima, također je došlo do svog epiloga i to ponovljenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno kako je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna. Iako se na prvi pogled čini kako su navedenim odlukama konačno rješenja sva sporna pitanja tome zasigurno nije tako, pogotovo stoga što je upravo „slučaj Franak“ već otvorio čitav niz novih pravnih pitanja, potaknuo preispitivanje ranije zauzetih pravnih shvaćanja te će sasvim izvjesno u budućnosti tražiti i daljnje odgovore na neka od pravnih pitanja na koja se skreće pozornost u ovom Priopćenju, a koja će, u skladu sa Ustavom danom mu ulogom, konačno morati razriješiti Vrhovni sud RH.

1.1. KONVERZIJA KREDITA SUKLADNO ZAKONU O IZMJENI I DOPUNAMA ZAKONA O POTROŠAČKOM KREDITIRANJU (ZID ZPK 2015)

Tijekom trajanja spora kolektivne pravne zaštite, u rujnu 2015. godine, došlo je do intervencije zakonodavca po pitanju kredita u švicarskim francima te je izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK 2015) propisana konverzija kredita iz švicarskog franka u Euro i to na način da je potrošačima omogućeno da s kreditnim institucijama sklope dodatke postojećih ugovora o kreditu.3
Slijedom ove činjenice, pitanje koje će se individualnim parnicama potrošača javiti jest sljedeće: Jesu li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, u provedbi ZID ZPK 2015, potrošači izgubili pravo na utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu (ili pojedinih ništetnih ugovornih odredbi)?

Sagledano s aspekta mjerodavnog prava možemo ustvrditi kako je Zakon o obveznim odnosima (dalje ZOO) po ovom pitanju prilično jasan. Naime, iz pravilne primjene odredbi ZOO-a nedvojbeno proizlazi kako zaključenje dodatka ugovora, sukladno ZID ZPK 2015, nema i ne može imati nikakvog utjecaja na utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu.
Ovo prije svega proizlazi iz činjenice da se ništetnost ugovora, sukladno čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc, dakle prosuđuje i utvrđuje s obzirom na sam trenutak zaključenja ugovora te je izričito, odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano kako „ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.“ Štoviše, ne samo da ništetan ugovor ne postaje valjan naknadnim nestankom uzroka ništetnosti, već, sukladno čl. 148. st. 1. ZOO-a, ne može postati valjan niti obnovom ugovora, a sukladno čl. 158. st. 2. ZOO-a, niti ne može postati valjan niti nagodbom stranaka, ma kako sudovi budu pravno kvalificirali dodatke ugovora kojima se provela konverzija kredita sukladno ZID ZPK 2015..

Zakonodavac je dakle izričito regulirao da ukoliko je ugovor ništetan ili ukoliko je bilo koja odredba ugovora ništetna, stranke ne mogu naknadnim dispozicijama ugovor ili odredbu ugovora pravno osnažiti ili učiniti pravno valjanim jer se to protivi i čl. 322. ZOO-a sukladno kojem se smatra da ništetni pravni posao nije ni nastao. Ukoliko pravni posao nije niti nastao, ukoliko je ugovor ništetan, on je ništetan i bez ikakvih pravnih učinaka od njegova početka (ex tunc) pa prema tome nikakva naknadna izmjena njegova sadržaja, pa tako i naknadna konverzija kredita u drugu valutu ne može imati, niti ima, utjecaja na činjenicu da je taj ugovor o kreditu, od prvog dana, dana njegova zaključenja, ništetan. Ništetnost drugim riječima „ne može nestati“ te bilo kakav dodatak ugovora o kreditu, pa makar taj dodatak naknadno i uklonio razlog ništetnosti ne utječe, niti može utjecati na činjenicu ništetnosti ugovora. Nemogućnost konvalidacije ništetnih ugovora svoj ratio naime ima upravo u činjenici da isti predstavljaju najtežu povredu javnih interesa, koja se ne može ozdraviti protekom vremena zbog čega je uostalom, sukladno čl. 327. ZOO-a, sam sud ex officio dužan paziti i utvrditi ništenost ugovora, a razina zaštite javnih interesa izražena je i kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja navodi kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

Potvrdu ovakvog shvaćanja pojma ništetnosti nalazimo u praksi Vrhovnog suda RH koji, u presudi, poslovni broj Rev 1970/11-2 od 5. veljače 2014., zauzima pravno stajalište kako je obnova ugovora o zajmu bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništava te u presudi Rev-x 556/10-2 od 8. rujna 2010., zauzima pravno stajalište kako je nagodba sklopljena o ništavom ugovoru o zajmu – ništava, a ovakva pravna shvaćanja najvišeg nacionalnog suda slijedi i recentna praksa drugostupanjskih sudova koja također zauzima stajalište kako ništetan ugovor (odnosno ništetne ugovorne odredbe) ne mogu konvalidirati sklapanjem dodatka ugovora (o konverziji) pa tako možemo apostrofirati presude Županijskog suda u Zadru i Županijskog suda u Zagrebu.

Posebno valja imati na umu da iz sadržaja svih dodataka ugovora nigdje ne proizlazi da bi se potrošači s bankama postigli nagodbu, da su poduzeli novaciju u smislu formiranja nekog novog ugovornog odnosa, a nigdje ne proizlazi ni da su se potrošači odrekli od utvrđenja ugovora o kreditu ništetnim, utvrđenja nepoštenih odredbi ništetnim, niti da su se odrekli bilo kojeg svog potraživanja ili restitucije koja bi proizlazila iz nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača (dalje ZZP), čl. 41., jasno je propisano kako se potrošač prava na utvrđenje ništetnim nepoštenih ugovornih odredbi niti ne može odreći, a odredbe ugovora koje bi rezultirale gubitkom tog prava su ništetne.

S aspekta praske Suda Europske unije i njegovih obvezujućih pravnih shvaćanja valja svakako istaknuti kako ovaj sud utvrđuje da pravilo prema kojem nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača ima rang odredbe javnog prava (C-421/14, Banco Primus/Gutierrez, t. 42.-43.) te kako se za nepoštene ugovorne odredbe ima smatrati da nikada nisu postojale što mora imati za posljedicu „ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.“ (C-154/15, Naranjo, t. 61.). U tom smislu, učinak konverzije sukladno ZID ZPK 2015 nikako ne udovoljava ovom zahtjevu Suda Unije te taj učinak nije istovjetan obeštećenju temeljem ništetnosti ugovora (odnosno ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u švicarskom franku i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom) jer su u predmetnoj konverziji kreditne institucije ponovno koristile nepoštene i jednostrano mijenjane kamatne stope iz usporedivih euro kredita, a u konverziji nema niti zateznih kamata na koje bi oštećeni potrošači imali pravo.

PODIJELI: Facebook Twitter Pinterest Google Plus StumbleUpon Reddit Email